Kada su ratne 1992. godine tada golobradi, tek punoljetni mladići iz Tešnja Razim i Enes Halilović ustali da brane BiH, vjerovatno nisu, kao i stotine hiljada njihovih saboraca u Armiji, očekivali a ni nadali se "zlatnim kašikama" kakve su im neki obećavali.
Nisu očekivali ni neke privilegije, ali jesu ravnopravan i čovjeka dostojan status u državi za koju su bili spremni poginuti. Došao je i mir. Oni i stotine hiljada sličnih dobili su vrlo malo, skoro ništa od države koju su odbranili.
Njih dvojica su, za razliku od mnogih, imali kakav-takav posao, bili su prijavljeni, uspijevali su prehraniti svoje porodice, u tome je bila njihova sreća. Kao i uvijek kod nas, sreća je relativan pojam.
Naime, živjeli su i školovali svoju djecu u doba i u državi svojevrsnog feudalnog društva, u kojem su ljudi poput njih mogli samo – puko preživljavati. Morali su trbuhom za kruhom otići u drugi grad i imati taman toliko da ne budu gladni.
Nerealni, ustvari nadrealni odnos crkavica koje krvavo zarade neimari poput rahmetli Enesa i Razima i hrpe novca koje dobije na ruke neradom značajan broj "predstavnika naroda" i privilegiranih porodica najbolje pokazuje u kakvoj zemlji živimo.
U toj nepravdi ni za sto godina svog rada ne mogu zaraditi za gradnju jedne prostorije poput onih u vilama na Poljinama u kojima stoluju oligarsi naših čaršija. Pri tome ovi potonji nemaju ni dana rada, privređivanja, zarađivanja, nego su sve stekli s državnih jasli, koje opet pune "robovi".
I onda im ti feudalci, faktički moderni robovlasnici, nemilice uzimaju, otimaju, sve dok robovima ne ostane samo go život. A tada se pokaže koliko i on malo vrijedi, jer država s početka priče, za koju su bili spremni poginuti Razim i Enes, sigurno nije ova država u kojoj su za crkavicu oni dali svoj, ljudski život.
