U Sarajevu je prekjučer ubijen Adnan Salčin, sin ratnog heroja Ramiza Salčina. Ubijen je usred dana, za volanom vozila. O ubici i njegovim motivima zbog kojeg je pištoljem upucao ovog mladića za sada se može samo nagađati.
Ubijeni Adnan Salčin imao je samo tri godine kada je 22. avgusta 1992. u Sarajevu četnički snajper ubio njegovog oca Ramiza. O rahmetli Ramizu javnost zna skoro sve. O porodici koja je ostala iza njega, supruzi i dva sina, ne zna skoro ništa.
Kako se Ramizova supruga, s dvoje maloljetne djece, nosila sa životom, gdje je i od čega živjela, je li je ikad neko od onih što se, da bi sliku o sebi u javnosti učinili što boljom, po medijima šepure pričom da su poznavali njenog muža, upitao gdje, od čega i kako živi, je li iškolovala djecu, našla im posao?! Rijetko ko, ili niko.
Za ubijenog Adnana Salčina kažu da je u posljednje vrijeme zalutao u loše društvo, da su ga opkolili nečasni i problematični ljudi i da su mu, najvjerovatnije, takvi i došli glave. Šta je od svega istina, reći će nadležni državni organi.
Ali, ono što će reći svaki častan i pošten čovjek u ovoj zemlji jeste da li bi Ramizov sin došao u situaciju da „zaluta“ da mu je otac bio živ i da je osim majčine imao i očevu ruku da ga uspravlja na putu kroz život? Sigurno ne bi!
Da li bi "zalutao" da je barem neko od moćnih „patriota“ što se godinama pomaljaju po još moćnijim državnim funkcijama, iza sebe redovno ostavljajući gomilu zaposlenih svojih i partijskih sinova, našao kakav poslić i za sina Ramiza Salčina?
I za stotine drugih sinova poginulih ratnih heroja i patriota koji su godinama, bez posla i na ulici, najlakša meta probisvijeta i kriminalaca. Sigurno ne bi!
