KOLUMNE

Karanfil ili štruca

Autor:Almasa HADŽIĆ ([email protected])

8.3.2015

"Preče mi je kupiti štrucu hljeba nego karanfil", riječi su tuzlanskog penzionera, nekadašnjeg aktivnog učesnika i uživaoca socijalističkog praznovanja koji se, kaže, u svoje vrijeme za 8. mart nikada kući nije vraćao bez, najmanje, buketa cvijeća.  

Već odavno, kaže, "ništa od onog nekad“. I kod njega, kao i kod više od polovine stanovnika naše zemlje, siromaštvo je ubilo nekadašnje navike, a želje svelo na osnovno, tako da i ona marka potrošena mimo plana, koliko na ulici ovih dana košta jedan karanfil, predstavlja dodatno rušenje već urušenog života.

Naviku da se u BiH 8. mart, Dan žena, obilježi prigodnim poklonom ili, ako ništa, pažnjom u obliku jednog struka cvijeća, bez obzira na to koliko je etiketirali kao „socijalističko naslijeđe“ teško da će neko moći iskorijeniti. Jednostavno, to je navika koja je nadživjela i rat i mržnju i stranke i njihove munafike i koje se nije lako odreći.

Ali, o čemu li danas razmišljaju radnice tuzlanske "Aide", "Dite", "Borca" iz Banovića...  Malo je kojoj od njih i na kraj pameti obilježavanje 8. marta, jer i one mizerne plaće od kojih su preživljavale odavno su potrošene, a dugovanja rastu.

Neki, opet, direktori firmi čije radnice, poput ovih tuzlanskih, godinama na ulici traže svoje krvavo zarađene plaće, ovih dana su svoje "legalne hanume" nagradili osmomartovskim putovanjima do Milana, Budimpešte, Istanbula. One "nelegalne", pak, skoknut će, nerijetko na državni račun, tek do plavog Jadrana.

Uradili su to, bez imalo i stida i straha, novcem pokradenim od istih tih radnica koje će, kao što to čine za sve praznike, i danas gledati u prazan tanjir... Možda je danas prilika da se upitaju: "Do kada više?" Ne samo zbog 8. marta nego i zbog vlastitog dostojanstva koje im posljednje žele uzeti.  
 
 
 

 

 

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.