Grob jednog od najvećih bosanskih vladara, kralja Tvrtka I Kotromanića, sahranjenog u Crkvi sv. Nikole u Milima kod Visokog, ružna je i tužna slika nemara jedne zemlje i naroda spram historije i korijena na kojoj ona počiva.
Umjesto da grob vladara čije je ime svjedok višestoljetnog postojanja Bosne i najbolniji klin u oku svim njenim negatorima bude mjesto koje će se čuvati s najvećim poštovanjem, ono je danas mjesto na koje se bez kazne može odložiti vreća sa smećem ili na ispašu dovesti stado ovaca.
Niko sigurno ne traži da se od Kotromanićevog groba pravi mauzolej ili neka nova „kuća cvijeća“. Ali vladar za čijeg je vladanja Bosna postala najmoćnija država na Balkanu zaslužuje da ga se i nakon više od šest stoljeća od njegove smrti poštuje i cijeni. Jedini koji su u ovoj zemlji prepoznali njegovu historijsku važnost i značaj bili su Tuzlaci, koji su prije nekoliko godina u Centralnom gradskom parku postavili monumentalni spomenik kralju Tvrtku I Kotromaniću.
Simbolizira li spomenik dovoljno snagu kraljeve veličine ili koliko je plaćena njegova izrada, apsolutno je nevažno spram činjenice da će svako dijete koje se barem jednom zaigra u ovom parku moći pročitati da je Bosna prije toliko godina bila država i da je imala svog vladara.
Zapušteno mjesto na kome počivaju kosti Tvrtka I Kotromanića jedno je od stotina istih koja svjedoče našu kolektivnu sramotu, odnosno gubitak svakog poštovanja prema historijskom identitetu vlastite države.
To i jeste dobar povod negatorima BiH da njeno postojanje, kad god im se ukaže prilika, računaju od datuma potpisivanja Dejtonskog sporazuma ili, u najboljem slučaju, od dana ulaska Arkana u Bijeljinu. Sami smo krivi.
