Meci kojima je bošnjački povratnik Nerdin Ibrić u ponedjeljak usmrtio jednog i ranio još dvojicu zvorničkih policajaca napokon su otvorili pitanja o kojima punih 20 godina u državi  BiH niko ne želi govoriti.

Nerdin Ibrić pripada generaciji bošnjačke povratničke djece koja su, uglavnom, kraj rata dočekala bez jednog ili oba roditelja i u mir zakoračila ne samo bez roditeljskog nego i bez bilo čijeg drugog oslonca koji bi im pomogao da se izbore s neimaštinom i nedaćama povratničkog života.  

U selu u kojem je rođen i živio Ibrić i susjednim selima, samo u jednom danu 1992. godine zarobljeno je i ubijeno oko 750 muškaraca, među kojima i njegov otac. Strašno je saznanje da u tim selima skoro da nema muškarca u čijem je rodnom listu ubilježeno 1980., 1979. i starija godišta! Svi su pobijeni! U njima, uglavnom, danas žive udovice, njihove kćerke i poneki muškarac koji je kao jednogodišnje dijete, poput Nerdina, imao sreću da ne bude zarobljen.

Je li se, nakon spoznaje o zlu koje su preživjeli, ikad iko zapitao šta rade i čime se u miru bave povratnička djeca iz generacije Nerdina Ibrića, odnosno generacije koja je dobno već sazrela da promišlja o svojoj sudbini i životnom statusu? Je li ikad iko toj generaciji odgovorio na stotinu puta postavljeno pitanje zašto su u Republici Srpskoj građani trećeg reda, a u Federaciji ih niko niti želi niti priznaje? Naravno da nije!

Osim što u RS imaju pravo samo na poniženja i trpljenje, od te generacije glavu su odavno već redom okrenuli samoproklamirani zaštitnici bošnjačkih nacionalnih interesa, duhovna i intelektualna elita Bošnjaka, nevladin sektor, pa i većina medija...

Njih se za zdravlje pita samo kada sahranjuju svoje mrtve, uoči izbora ili u slučajevima kakav se dogodio u ponedjeljak u Zvorniku. Jednostavno, riječ je o generaciji prepuštenoj  devijacijama vremena u kojem živi, među kojima su i fanatizmi svih oblika.