Malo, beživotno tijelo trogodišnjeg dječaka Ajlana Kurdija, čiju su napaćenu, izbjegličku dušicu tek pokupili anđeli smrti nad Mediteranom, nadomak mondenskih ljetovališta turskog mora, preko noći je postalo simbol svijeta u kojem živimo.
Ta bolna slika, koja govori više od sedam milijardi riječi, koliko danas živi ljudi na planeti zemlji, krik je do neba i pad do dna!
Dobro bi bilo, iako nije, kada bi to bilo i posljednje upozorenje moćnicima svijeta da upravo njihovi “humanitarni” metodi, njihova politika i geostrategija trpaju u orahove ljuske dječake i djevojčice koje već godinama guta Sredozemno more.
Dok traju politička prepucavanja između njemačke kancelarke Angele Merkel i mađarskog premjera Viktora Orbana, između Slovaka, Makedonaca, Bugara, Srba i drugih, ko treba ili može primiti više izbjeglica, najpoznatije svjetsko more između Bosfora i Gibraltara sada je i najveća “evropska” grobnica sirijske djece, na sramotu cijelog svijeta!
“Je suis Aylan Kurdi”! Da, i ja sam Ajlan Kurdi, koji večeras ne spava na svom malom i zasluženom krevetiću negdje u običnim, građanskim kvartovima Evrope i Amerike, kao milioni druge sretne djece. I ja se zbog toga stidim i sasvim lično do iskonske boli patim!
I pitam se: može li arapski svijet, taj okean muslimana između Maroka i Saudijske Arabije mirno spavati i sebe nazivati muslimanima nakon što su pustili da tonu brodovi prepuni dječaka poput Ajlana.
Neka se zato naša mala Bosna i Hercegovina, bez obzira na to ko u njoj živi, muslimani, kršćani i ostali, svi naši napaćeni Bosanci spreme da barem ublaže ovu antičku tragediju našeg svijeta i prime neke od tih izbjeglica. Jer, svi smo mi Ajlan Kurdi.
