Dvije decenije nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma još se traga za oko 8.000 nestalih građana Bosne i Hercegovine. O terminu “nestali” moglo bi se vazdan diskutirati, ali, zasigurno, ljudi čiji su životi oteti nisu samo puki brojevi u izvještajima koji se usvajaju svake godine.
Iza svakog broja krije se ljudska sudbina, koja je, zahvaljujući zločincima iz devedesetih godina prošlog stoljeća, skončana u nekom od mnogobrojnih stratišta diljem Bosne i Hercegovine.
Nestali se nisu izgubili u vrtlogu ratnih događanja. Oni su odvedeni sa svojih kućnih pragova, odvojeni od svojih najmilijih samo zato što su se drugačije zvali od povampirenih umova, koji su stanovništvu ove zemlje nanijeli toliko zla da se 23 godine od početka agresije i dalje traga za ostacima mučki ubijenih ljudi.
Zbog toga bi Vijeće ministara s Denisom Zvizdićem na čelu moralo gajiti poseban senzibilitet prema porodicama koje godinama tragaju za svojim najmilijim. Trebali bi znati koliko je težak jedan dan čekanja, a koliko su tek teške godine ili decenije.
Bol za izgubljenim životima nije mjerljiva, ali je mjerljiva odluka Vijeća ministara kojom bi se obavila revizija u mrtvačnicama i spomen-kosturnicama, a sve da bi se razriješile nečije životne sudbine.
Šta je 250.000 KM koje je Institut za nestale osobe BiH zatražio iz državne budžetske rezerve za Zvizdića i Vijeće ministara naspram hiljada dana čekanja porodica žrtava? Za njih, očito, samo broj.
