Nakon što je Mađarska definitivno ogradila svoje granice i zabranila izbjeglicama iz Sirije i ostalih ratom zahvaćenih zemalja da prolaze preko njene teritorije, otvorilo se ozbiljno pitanje bi li nesretnici s Istoka, tražeći život dostojan čovjeka, mogli stići i u našu zemlju. 

Bosanske izbjeglice koje je devedesetih godina put odveo u Mađarsku, nisu iznenađene odnosom predstavnika ove zemlje prema izbjeglicama iz Sirije i svako od njih bi da što prije zaboravi vrijeme provedeno u mađarskim izbjegličkim kampovima. 

Većinu takvih, bodljikava žica na mađarskoj granici vratila je u vrijeme poniženja najgore vrste, gladi, bezizlaznosti. Sva sreća, kažu, nije dugo  trajalo.

Slike lica očajnih ljudi, premorene i bolesne djece, žena koje danima pješače tražeći slobodu u zemljama zapadne Evrope, malo koga u BiH ostavljaju ravnodušnim. One koji su  preživjeli izbjeglički pakao devedesetih godina pogotovo, jer niko kao oni ne razumije šta znači bježati od rata i moliti za pomoć tamo gdje ne znaju šta je rat, ubijanje, masakriranje, pljačkanje itd. 

Zato, sve je više pitanja je li BiH spremna, barem privremeno, prihvatiti izbjeglice iz Sirije ako zakucaju na njena vrata. U bh. građane, ma kojoj vjeri ili naciji da pripadaju,  zasigurno ne treba sumnjati da će učiniti sve da sirijskim izbjeglicama, ako se pojave, otvore svoje domove i srca i pruže pomoć kolika god ona bila. No, pitanje je šta će u tom slučaju učiniti vlast.

Ima li bh. vlast spreman, prije svega, civilizacijski odgovor na pitanja prihvata izbjeglica, pa makar one bile samo i u prolazu, pitanje je na koje svi želimo čuti odgovor. Nadati se da ima. Sirotinja jesmo, ali sigurno nismo tolika da ne možemo pružiti minimum pomoći onima koje je rat prisilio da bježe iz svojih domova.