Na bolji svijet preselila je majka Nazija Beganović. Žena kojoj su 1. juna 1992. godine srpska vojska i lokalna zvornička policija iz kuće, skupa sa suprugom joj, istjerali šest sinova u dobi između 20 i 30 godina. Potom ih mučki ubili, a njihova tijela u grobnice posakrivali.
Nazija je, uz majku Havu Tatarević iz Zecova kod Prijedora, zasigurno simbol zločina počinjenog nad Bošnjacima u proteklom ratu, ali i ljudske patnje generirane mržnjom i bezvjerništvom onih koji su u pohodu na BiH ubijali sve što se nije zvalo njihovim imenom.
Teško je povjerovati da su u noći kada se čulo za Nazijinu smrt mnogi u Zvorniku koji su 1. juna 1992. godine na Bijelom Potoku privodili, a potom u autobuse i kamione tovarili i otpremali u smrt Bošnjake iz okolnih sela, među kojima i šest Nazijinih sinova, mogli mirno spavati. Sigurno, nisu. A znamo i zašto nisu!
Jer, kako koji dan, pa i godine odmiču, zločin na Bijelom Potoku ne samo da se ne zaboravlja nego se i o njemu i onima koji su ga počinili sve više saznaje. Saznalo se, tako, da su većina onih koji su direktno učestvovali u odvođenju, kao i strijeljanju Bošnjaka s Bijelog Potoka, danas penzioneri MUP-a RS, VRS, ali i „ugledni“ aktivisti političkih partija na vlasti, kao i onih u opoziciji. Znaju to svi, osim nadležnih tužilaca i sudija u ovoj zemlji.
Oni koji se nadaju da je s tabutom Nazije Beganović u zemlju zakopana i priča o zločinu nad njenom porodicom, grdno se varaju.
Majka Nazija, heroina koja se s teškom istinom o gubitku svoje djece nosila svih ovih godina, a da nikada nije zatražila osvetu za njihovu smrt, jučer jeste smirila svoje kosti, ali ne i dušu. Najprije zbog toga što tijela četvorice sinova još nije pronašla i sahranila, a onda i zbog toga što niko od ubica njenih sinova još nije doveden pred lice pravde.
I zbog jedne i zbog druge činjenice domaće pravosuđe treba se crvenjeti!