Po mnogo čemu voz koji je prekjučer krenuo iz Beograda prema Kosovu, da poslije 18 godina obnovi još jednu porušenu balkansku vezu - nije bio obični voz. Bio je to voz bez voznog reda, na kome nisu stajale samo oznake odredišta, već je čak na 20 jezika bilo ispisano “Kosovo je Srbija”. Iako je više od 130 zemalja svijeta priznalo Kosovu kao nezavisnu državu.
Bila je to već viđena mitska ikonografija, kao da se radi o pokretnom ratnom muzeju pogrešne povijesti. I upravo to u mnogima je opet probudilo jezu zbog sličnih prizora s kojima je 90-ih godina minulog stoljeća krenula mobilizacija ratnohuškačkih snaga. A onda i tenkova, također, s početnom stanicom u Beogradu, iza čega su potom potekle rijeke krvi.
Takav ukleti voz zaprijetio je da postane neko novo balkansko bure baruta, sposobno da potpali region. Dobro je da ga je osobno zaustavio Aleksandar Vučić. Ali, stalna drama, koja prati Vučićeva objašnjenja regionalnih nesuglasica, poput riječi da na Kosovo “nije krenuo tenk, nego voz”, osim dvosmislenih poruka, zbog vojnih mogućnosti koje su nakon svega Srbiji opet na raspolaganju - opasna je igra riječima.
Voz doista nije bio tenk, ali nije bio ni voz prijateljstva, u kojem bi se na srbijansko-kosovskoj granici susreli srpski i kosovski lideri, obični ljudi i omladina - i razmijenili cvijeće. Kako stvari stoje, bio je to “blindirani” voz propagande, zabluda, mržnje i psovki, koje opet potiru zajedničku budućnost.
U tom ratu simbola, s ruskom lokomotivom na čelu, uz sve te pogrešne poruke i prijetnju da će se žaliti američkom potpredsjedniku (?!) Bajdenu (Joe Biden), Vučić kao da je opet bio prinuđen da govori jezikom političke ulice. Jer, čak ni 20 i više godina nakon razaranja Vukovara, Dubrovnika, Sarajeva i, Srebrenice - Srbija, nažalost, još ne bira prave riječi kao potvrdu da se ta zemlja doista promijenila.
S obnovljenom eskadrilom ruskih MiG-ova, sa svim tim oružjem kojim zvecka i prečesto prijetećom retorikom, koja ne odustaje od uplitanja u komšijske poslove, u BiH, na Kosovu, Crnoj Gori, pa čak i Makedoniji, Beograd je, nažalost, još više prijetnja nego mirovna alternativa. S takvom Srbijom još nema punog dogovora. A jedan, deklarativno proevropski Vučić ne čini proljeće.
