KATEDRA Susreti s ljudima: Mahir Sokolija

Život nas uči da nikada niste sigurni kad povjerujete ljudima

Piše: Akademik Muhamed Filipović
21.04.2018 13:22
A
A
A

Dok je Haris Lukovac u moj život ušao slučajno, Mahir Sokolija je dio jedne drugačije historije. Ta historija je započela 1990. godine, u vrijeme kada su se otvarale dvojake perspektive za našu zemlju i naš narod.  

Jedna je bila da pad komunizma u svijetu i sve bliža njegova propast i u našoj zemlji stvori mogućnost izgradnje jednog istinski demokratskog društva, nakon više perioda raznih diktatura. Druga je nosila opasnost da se rušenje jednog totalitarnog političkog sistema pretvori u divljanje već uveliko prisutnih i aktivnih nacionalizama koji su se razvili u posljednjem periodu prethodno vladajućeg sistema i da dođe do nastanka jedne nove vrste totalitarizma, samo ovog puta zasnovanog na nacionalističkoj, a ne klasnoj ideologiji.

Crne slutnje

Povratak nade u život uvijek aktivira posebno mlade ljude, pa se tako i 1990. godine na javnoj sceni pojavila jedna cijela generacija mladih aktivista, novinara, književnika, slikara, glumaca i ljudi s univerziteta, koji su se angažirali na rušenju starog i stvaranju pretpostavki za nastajanje novog demokratskog društva.

Jedan od centara okupljanja takvih mladih snaga bio je nedjeljni list „Dani“, a drugi list je počela izdavati grupa mladih ljudi među kojima su, koliko pamtim, bili do tada nepoznata u javnosti dva brata Kreševljakovića, te zatim neki drugi među kojima se isticao i mladić po imenu Mahir Sokolija. Njihov rad sam pratio budući da se s njima družio i sarađivao i moj sin Nenad.

U svom listu ovi mladi ljudi su razvili jednu posebnu vrstu političkog diskursa, čija je glavna crta bila da su postojeće političke koncepte, a posebno one nacionalističke dovodili do apsurdnih konzekvencija i time posredno, a ne direktno i svađalački, izlagali kritici, a ponekad i blasfemiji kao očito anahrone i konzervativne, ali i opasne nacionalističke mitologije i ideje koje su svoje silnice koncentrirale prema Bosni i Hercegovini, a čija je poenta i vodeća ideja bila osporavanje prava na postojanje Bosne i Hercegovine kao države i Bošnjaka kao naroda.

Bez obzira na bizarnost nekih rješenja i na naivnost nekih ideja, ovaj list je svojim stavom i otvorenošću razotkrivao sve antibosanske i antibošnjačke ideje i politike i zbog toga je postao enormno popularan za veoma kratko vrijeme. Crne slutnje ocrtane u listu su se ubrzo ostvarile koliko zbog prirode srpskog i hrvatskog nacionalizma toliko i zbog političkog amaterizma i sljepila ljudi koji su na valu nacionalne emancipacije Bošnjaka i pada komunizma došli na vlast u Bosni i Hercegovini.

  • Sokolija: Nisam se prevario kad sam ga precrtao
    Sokolija: Nisam se prevario kad sam ga precrtao

Adil-begova tajna

Kao i većina tih mladih ljudi, i Mahir Sokolija, čijeg sam oca Kemala i strica Teofika upoznao tokom kampanje za stvaranje Liberalne bošnjačke stranke i veoma ih cijenio kao sposobne i inventivne, ali i Bosni i bošnjačkoj ideji odane ljude, pokazao je inteligenciju i inventivnost i dao doprinos oslobađanju mišljenja mladih ljudi od naslijeđenih stereotipa svake vrste. Osim toga, Mahir je bio i nagle naravi i želio je da na svaki način dadne vlastiti doprinos, da kažemo u krvi, našoj borbi za Bosnu i Hercegovinu kad je na nju izvršena srpska agresija i kad nas je pogodila i izdaja Hrvata koji su slijedili ideje hrvatskog nacionalizma o separaciji Hrvata u odnosu na Bosnu.

Tako je uzeo pušku i otišao da se bori i u nesretnoj akciji na Poljinama bio teško ranjen, a glavu mu je spasila samo vještina i predanost sjajnog hirurga i čovjeka rahmetli Abdulaha Nakaša.

U vrijeme tih teških zbivanja ja sam bio poslan na pregovore o miru u Ženevi i nisam mogao pratiti šta se sve zbivalo u Sarajevu, pa ni u stranci koju sam vodio uz veliku pomoć mog prijatelja Saliha Foče, jer nas je osnivač stranke Adil Zulfikarpašić već u septembru 1991. godine napustio i otišao u Cirih, bojeći se za svoj dragocjeni život.

Tako se dogodilo da sam Mahira i njegovog strica ponovo sreo tek negdje 1993. godine u Beču. Da on radi za Adila saznao sam jer je neko vrijeme bio gost u studentskoj garsonijeri mog sina u Beču, a za Teofika sam saznao od Adila da radi neke poslove za njegov račun. Do tada sam mislio da je, pored nekih neprijatnih znakova, sa Adilom, a i s Mahirom sve uredu.

Međutim, život nas uči da nikada niste sigurni kad povjerujete ljudima, a pogotovo emigrantima, mada ja nisam uzimao sumnje i indicije kao gotovu stvar i nisam želio da povjerujem onom što mi se govori ili pričinjava sve dok se na činjenicama ne osvjedočim da je neka sumnja opravdana. Tako mi se dogodilo da sam se u tri situacije uvjerio da s Adilom nije sve onako kako je on to predstavljao i meni i javnosti i da ono što sam saznao ličnim uvidom prevazilazi one sumnje koje su stajale u početku našeg odnosa.

Kad je Adil saznao da sam ja, slučajem, otkrio neke stvari koje nisam smio nikako saznati i to u njegovoj kući, izgubio je pribranost i oštro se na mene okomio rekavši mi da nisam smio i da se ne usudim više ikada „uzeti moj telefon“, a radilo se o tome da je telefon u sobi koju mi je Adil ponudio da radim nepodnošljivo zvonio (Adil je bio dosta nagluh), a ja sam podižući slušalicu sa namjerom da kažem kako Adila nema, saznao nešto što je on držao kao najveću tajnu, zbog čega me je napao čim je očitavajući sa trake zabilježene pozive konstatirao da sam ja dizao slušalicu.

Međutim, preduhitrio sam ga, jer sam se već spremio da napustim njegovu kuću i samo sam čekao da on dođe da mu kažem: „Adile, ne samo da nikada više neću podići slušalicu tvog telefona, nego ni ti ni tvoja kuća ni išta tvoje više za mene ne postoji. Halal ti bilo s moje strane i zbogom!” Tako je završio moj kontakt i saradnja s Adilom, ali nije Adil završio sa mnom.

Gost mog sina

Znajući da ja znam o njemu neke stvari koje nikada nisam rekao nikome, ali sam iz svog saznanja izvukao konzekvenciju, Adil je povukao logičan potez da me kao eventualnog govornika o stvarima o kojima sam saznao unaprijed dezavuira, pa je organizirao pisanje knjige koja je imala zadatak da me dezavuira kao intelektualca i moralnu ličnost, a navodni, ili stvarni, pisac knjige bio je Mahir Sokolija.

Knjiga me nije iznenadila, ali ime Mahira Sokolije kao autora jeste i to iz više razloga. Mahir nije imao nikakve pretpostavke da odista i kompetentno sudi o meni i mome radu. Drugo, ja sam prema njemu, njegovom ocu i stricu bio izuzetno ljubazan i prijateljski, pa čak i onda kada je bilo nekih neugodnih stvari.

Najzad, taj Mahir je bio gost u kući (studentskoj garsonijeri) mog sina u Beču i nije imao nikakvog moralnog, intelektualnog i stvarnog povoda da piše paskvilu koja je imala za cilj da me unaprijed dezavuira ako bih ja progovorio o tome ko je stvarno bio Adil Zulfikarpašić, budući da naša javnost nije znala za neke aspekte njegovog djelovanja, nego se divila njegovim milionima.

Adil je pokušao čak da me navede da reagiram na paskvilu napisanu u njegovoj režiji, čime bih tom spisu dao neko značenje i platio je najboljeg hrvatskog novinara tog vremena (dopisnika „Vjesnika“ iz Pariza) da zatraži od mene intervju povodom izlaska te knjige. Ja sam znao da knjiga koja je ostala bez ikakvog odjeka, uz sve napore Adila i njegovog čovjeka u Sarajevu Muje Kafedžića, da se ona plasira, pa mu je trebala neka vrsta privida dijaloga i za tu svrhu je skupo platio tog novinara.

No, tom čovjeku sam rekao da ne znam za takvu knjigu i da me uopće ne zanima šta Adil ili neki Mahir o meni ima hrabrosti da kaže, kada toliki moji kritičari i vrsni novinari koji su pisali protiv mene naručene tekstove nisu uspjeli da ostave ikakav utisak u javnosti kad se tiče mog ugleda. Čovjek se složio sa mnom i otišao kući bez intervjua, ali s pozamašnim honorarom.

Za mene je bio šok to što je Mahir učinio i ja sam ožalio jednog, prema mom tadašnjem uvjerenju, talentiranog, mladog čovjeka koji se, eto, upustio u korumptivnu aktivnost i počeo da se bavi onim čemu nije dorastao, tj. da piše o Muhamedu Filipoviću.

Tako sam ožalio jednu svoju nadu i izgleda nisam se prevario kad sam ga precrtao u svojim zamislima, ali iz sjećanja ga ne mogu potisnuti, jer mi je žao što jedan režim, njegova ideologija i politika korumpira veliki dio mladih, a za mene je najveća korupcija kada čovjek pomisli da može sve što se od njega zatraži, tj. kad vrši samokorupciju koja danas vlada kao opća bolest ovog društva. Svi rade ono čemu nisu dorasli, a ponašaju se i misle da jesu, dakle sami sebe korumpiraju.