viber share whatsapp twitter facebook

KOLUMNA Kultura dijaloga

Želim mir, tražim li previše?

Ne želim pisati o politici. Ne želim pisati o različitim analizama ratne i današnje stvarnosti. Ne želim pisati o vojnicima i civilima. Želim nešto reći o pisanju na društvenim mrežama.

Nedavno sam bila preneražena onim što se o Saneli Prašović i Arijani Saračević-Helać pisalo baš tamo. Zašto? Zato što se neko nije slagao s njihovim viđenjem javne i političke scene. Reagirala sam. Prije toga sam bila zatečena monstruoznim uvredama na račun fizičkog izgleda upućene političarki iz RS Dušanki Majkić. Mnogo prije sam digla glas protiv skandaloznih napada na jedinu ženu gradonačelnicu Semihu Borovac.

Nisam šutjela ni o drugim napadima i uvredama. Jednostavno, nisam zažmirila pred govorom mržnje, jezikom ulice i huškačkim govorom nikad. Nije mi bilo bitno o kome je riječ. Princip je isti, imena su različita. Nije mi bilo bitno da li su uvrede stizale sa društvenih mreža ili medija. Sa političkih govornica ili javnih skupova. Jednostavno sam gledala, slušala i reagirala.


Priroda i dostojanstvo


Danas ne želim da šutim o napadima na jednu mladu novinarku. Gloriju Lujanović. Gloria je iz Viteza. Piše za mostarske medije. Kaže da je Hrvatica. Mlada je i želi da radi i uči. Pisala je o zločinima nad svojim narodom u proteklom ratu u BiH. Pisala sam i ja o mom Fadilu, Samiru, o mom Robertu, Denisu, Drašku, Janu. O mnogim prijateljima kojih više nema. I baš zato što sam pisala o njima i baš zato što se nekima nije svidjelo što pišem o onima u drugoj uniformi bila sam vrijeđana.

Nisam čula ništa o tekstovima, ali zato jesam o sebi. O mojoj ženskoj prirodi i o mom dostojanstvu. O mojoj obitelji, mom karakteru i još mnogo čemu. Zato ni danas ne želim šutjeti kad je napadnuta jedna mlada žena. I nije ona napadnuta zato što piše o pogrešno odabranim temama, što vrijeđa ili piše laži. Napadnuta je u svojoj ženskoj prirodi.

Na najgori, seksistički način. Način koji treba najviše da zaboli jednu ženu. Povrijeđeno je njeno dostojanstvo i pravo na javnu riječ. Glasno izgovorenu. Znam da se često govori o pravim stranama i pravim pričama, ali želim da vjerujem da su prave priče sve one priče u kojima se govori o smrti nedužnih ljudi. Prave priče su one o Goranu Čengiću, uz kojeg sam odrastala. O Srđanu Aleksiću kojeg nisam znala, ali koji je u mom srcu meni najbliži.

O roditeljima Ivana Šušnjara koji su zbrinjavali Bošnjake koji su napuštali svoje domove. O Džemili koja je brinula o Jordanki. O Olgi koja je skrivala Harisa četiri ratne godine. Eto, sve su to priče o kojim želim da se govori i zna. Nekome se ne sviđa koga je branio Goran, koga Džemila ili Olga, ali to su ljudske priče pred kojim imena i ratne strane moraju stati. To su ljudi koji su stradali i koje su spašavali. Gloria je pisala o svom narodu i njihovom stradanju.

Naravno da jeste stradao i njen narod u ratu. Zar neko može reći da nije? Pa ne smije se licitirati sa žrtvama. Žrtve nemaju imena ili posebne vojne odrede. Njihov jedini odred je onaj negdje tamo. Gore. Dolje. Negdje u beskraju i beskonačnosti.


Osjećamo, razumijemo, živimo


I zato Gloria ne smije biti nazvana najgorim imenima. Ne može joj se ukrasti dah mladosti i želja za perom i papirom. Ona piše o svom narodu. Drugi pišu i govore o svom. I tek kad budemo uvažavali govor o svima njima, moći ćemo otvorenih očiju vidjeti jedni druge.

Razumjeti i reći da smo ljudi. Da osjećamo, razumijemo i živimo jedni uz druge. Jedni pored drugih. Zajedno. Dok god pogledi nam odlaze na različite strane, mi pucamo i dalje jedni na druge oružjem koje odjekuje daleko i ubija polako.

Gloria, tužna sam zbog teških riječi koje si čula. Tužna sam što te ne žele razumjeti. Tužna sam što znam da ni ove moje riječi neki neće razumjeti. Ali želim da stanem u obranu jedne žene i njenog dostojanstva. A bez dostojanstva nismo ljudi.