viber share whatsapp twitter facebook

KOLUMNA Kultura dijaloga

Ne učimo za školu nego za život

Još jedno ljeto prođe. Brzo, prebrzo. Dođe i septembar, a septembar je uvijek, nekako, melanholičan mjesec. Djeci posebno. Nakon igre, razdraganosti, na miru pročitanih knjiga i odigranih igrica, treba sjesti ponovo u školske klupe. A školske klupe, hladne i neumoljive. Odmah počinju provjere koliko se zaboravilo prošlogodišnje gradivo i prve ocjene.

Čitanje knjiga

Slušam kako će u Hrvatskoj djeca ići u školu duplo lakših torbaka, imati mini računare i kako će im se razvijati isključivo kritičko mišljenje. Tek puko usvajanje gradiva postat će prošlost. Krajnje je vrijeme. Danas, kad djeca mogu brže od učitelja provjeriti aktualni broj stanovnika neke zemlje, njen izvoz i uvoz, izgled neke planete, riješiti matematski zadatak, tražiti od njih da znaju sve napamet, najveći je poraz učiteljovanja.  

I najnestašniji učenik danas zna istine za koje bi Arhimed nekad dao svoj život. Smiješno izgledaju zahtjevi nastavnika da se lekcije nauče od riječi do riječi. A nastavnici ipak zahtijevaju. Ovih dana i nove generacije učenika počinju svoj put obrazovanja. Prvi put sjedaju u školske klupe i ne znaju što ih čeka.

Tako i jedan Eman odbrojava dane svakodnevno gledajući svoj školski ruksak. A ruksak velik da veći ne može biti. U njega će Eman staviti svoje prve udžbenike i sveske, svoj pribor za rad i krenuti na put u kojem će ruksak svake godine biti sve teži, a njegova radost prvačića će biti davna prošlost.

Tako mi nedavno priča jedan dječak kako je tokom raspusta pročitao mnogo više knjiga nego tokom školske godine. Velim da je to divno. “Ali, ne pitate me zašto sam ih tad više pročitao?” “A zašto?”, odgovaram pitanjem. “Zato što me niko nije tjerao da o knjigama govorim ono što želi čuti nego sam ih čitao, uživao i razmišljao o njima. Čitao sam i jednu veliku na engleskom jeziku. Onako, za svoju dušu, da naučim još bolje taj jezik.”  

Zamislih se tad o djeci koja uistinu sve manje vole da čitaju. Djeci koja traže sažetke knjiga uz komentare o glavnim junacima na internetu i tako prolaze kroz lektiru. Još jedan dokaz koliko djeca, zapravo, nisu kriva što ne žele da uče i čitaju onako kako su njihovi preci radili nego traže korak s vremenom. Traže nove izazove i traže da im se dozvoli da misle.

Ojačati krila

Stoga, uz početak još jednog septembra, treba se zamisliti nad našom djecom i njihovim putevima odrastanja. Treba im škole otvoriti za njihova srca, a ne zatvoriti ih za njihove duše. Treba im omogućiti da misle i promišljaju. Da negoduju i kritiziraju. I ne, nije to slabost nas, učitelja. To je hrabrost i izazov. Dozvoliti učenicima da znaju bolje od nas. Da su brži. Da nas nauče i o onome što oni znaju.

Emanu treba ojačati krila kojima će letjeti kroz predmete i sam istraživati kod kuće. S radošću donositi u školu svoja istraživanja i za to biti nagrađen. Treba mu omogućiti da kaže što zna, a ne čekati dok ne zastane u nečemu i onda mu sniziti ocjenu, jer je, eto, baš tu negdje zastao.

E, to ne smiju doživljavati svi emani koji kreću u školu. Uskoro će za emanima i studenti početi svoje studijske dane. Treba im pomoći da uistinu studiraju i da se raduju svojim projektima. Onda neće bježati za boljim i drugačijim, jer će dobro biti uz njih.

Ovako, ode nam neki dan Irfan iz Sarajeva u Ameriku. Ma nepovratno, nema smisla zavaravati se. A bio je najbolji. Ode Bakmaz iz Banje Luke u Italiju. Odoše da studiraju, a ne da kupuju udžbenike od svojih profesora i napamet ih uče. I zato ne zaboravimo da znanje nije znanje imati nego znati ga primijeniti, a škole često postignu samo to da djeca imaju glave pune znanja, a razmišljanju i dobroti ni traga.

Dobrota se uči, znanje se primjenjuje, a podaci se sami za sebe bacaju u smeće.