viber share whatsapp twitter facebook

KOLUMNA Osvrt s američke verande

Bosna, država prije Dejtona

Kad tek naimenovani američki ambasador u Bosni i Hercegovini Erik Nelson (Eric) bude u Senatu odgovarao na pitanja o BiH i Balkanu, sigurno neće najaviti novu politiku Vašingtona prema ovom dijelu Evrope.

Muzejska vrijednost

Kada, nakon odlaska “Obamine” Morin Kormak (Maureen Cormack), u Sarajevo dođe i Trampov (Trump) ambasador, niko se od američkih diplomata, sasvim izvjesno, neće zalagati da Milorada Dodika skine s američke crne liste, čemu se on uzaludno nada. Što bi rekli u Sarajevu, ali i u Banjoj Luci: “Ma, nema, bolan, teorije!”

()
Kad u Sarajevo dođe Nelson, niko se od američkih diplomata neće zalagati da Dodika skine s crne liste

Nelson će u Kongresu podsjetiti dobro informirane senatore kako nema popusta tamo gdje ne može biti političke rasprodaje. Možda će čak i ponoviti stav Ambasade Sjedinjenih Američkih Država u Sarajevu - ne postoje paralele između manjeg bh. entiteta i Kosova, jer svi znaju, BiH je bila država i prije Dejtona, mnogo prije 1995. godine.

Izlišno je spominjati da je Republika Srpska, u najboljem slučaju, američki mirovni kompromis da se više ne bi ginulo u Bosni, ali i da bi Bil Klinton (Bill Clinton) po drugi put bio izabran za šefa Bijele kuće. To što se manji bh. entitet zove “republika”, odavno je uočena američka greška. Ričard Holbruk (Richard Holbrooke) priznao je da se na to pristalo u žurbi, da ne propadnu mirovni pregovori, a da time 1996. godine, pored svih drugih afera, bude ugrožen i Klintonov drugi mandat.

No, kako je Klintonov plan donio mir u BiH, malo je ko tada ozbiljno zamjerio američkom predsjedniku. Dejtonski sporazum je, kako je obećano, ali i zapisano, trebao biti samo privremeno rješenje, a mir je ispravno zamišljen da bude trajan.

To da ime RS zvuči “državnički”, krivi su inertni Bosanci; malo mare što taj entitet prodaje opasni provincijski mentalitet. Uostalom, svojevremeno je i najgori evropski auto Trabant, koji se proizvodio u Istočnoj Njemačkoj (od 1957. do 1990. godine), zvučao kao “automobil” pa ga ipak više nema, kao što više nema ni one sovjetske, pola Njemačke.

Znamo i to da se građanska titula “republika” ne dodjeljuje dekretom nego se zaslužuje prihvatanjem civilizacijskih normi. Ali se i gubi kad se počini genocid i kad takvo uređenje počne ličiti na apartheid, a ne više na pravni poredak. Prema onome kako Dodik priča o RS, taj entitet je na putu da izgubi taj ukradeni naziv - republika; da ne govorimo o pretencioznosti da je ekskluzivno “srpski”.

Dok traje ova izborna piromanija u BiH, Dodik tone sve dublje i do bola sve pojednostavljuje na Srbe i nesrbe (!?). Zaboravlja da se svaka prava republika zasniva na socijalnom, a ne na nacionalnom (de)balansu.

- Nesrazmjer između bogatih i siromašnih je najstarija i najfatalnija bolest svih republika - pisao je Plutarh u djelima “Paraleni životi” i “Moralija”, o čemu je Dodik na Fakultetu političkih nauka u Beogradu morao bar čuti.

I današnja Bosna dijeli se na bogate, poput njega, i na siromahe, poput mnogih bosanskih Srba, Hrvata i Bošnjaka. A vala i ostalih.

Zato je i važno da se američka politika prema BiH neće promijeniti kad se promijene američki ambasadori u Sarajevu. Naprotiv, svi su izgledi da će Dodikov narativ o “državnosti” RS, poput istočnonjemačkog Trabanta, završiti u muzeju, s eksponatima na koje pada samo prljava i tamna historijska prašina.

Nova smjena lidera

U međuvremenu, Bosanci u Americi insistiraju na tome da se na Dodika ne treba suviše osvrtati, jer je i on “produkt Soroša i bivše američke administracije” - skoro iz muzejskih arhiva. Poruka je da bi ga ova Trampova ekipa prvog žrtvovala u novoj smjeni balkanskih lidera te da su Dodikovi (lobistički) pokušaji smiješni.

Ne samo da Bosni neće faliti nijedno zlatno pero na kruni, jer historija se, u biti, ne može falsificirati (uvijek će biti onih koji je znaju i zapisuju) nego, kako to poručuju odgovorni politički lideri (Fahrudin Radončić), Bosni i Hercegovini neće faliti ni milimetar teritorije kad se Srbija i Kosovo dogovore. A moraju se dogovoriti tako da ne prave nered na Balkanu.

Moskva doista ne voli da joj se NATO, preko Balkana, sve do Ukrajine uvlači u strateški osjetljivi trbuh, ali malo je vjerovati da želi novi džumbus u Evropi, jer i Rusija stanuje na toj adresi. To što je Džon Bolton (John Bolton) pustio nekoliko balona kako se Vašington neće protiviti razgraničenju Beograda i Prištine, samo je spremnost da se (iz očaja) otvori nova, iako ne ratna kriza. Jer, to bi njegovom šefu kupilo dodatno vrijeme ako na izborima 6. novembra republikanci izgube Zastupnički dom, čime bi počeo proces obaranja Donalda Trampa.

Sreća je što američku vanjsku politiku ne vode samo predsjednici nego i drugi znalci iza scene.