KOLUMNA Historija jednog neobičnog poduhvata

Izložba koja je izazvala haos u Ženevi

Novinari su mi pomogli da ogroman plakat na kojem su bile polijepljene hiljade smrtovnica, izvjesimo u glavnom holu palače Ujedinjenih naroda s natpisom: “Vi ste krivi što su ovi ljudi ubijeni”

Piše: Akademik Muhamed FILIPOVIĆ
22.09.2018 13:26
A
A
A

Kad je započeo rat i kad se međunarodna zajednica u taj rat umiješala na najgori mogući način, a to je da događanja koja su imala sva obilježja apsolutno neopravdane i svake zakonitosti lišene agresije na jednu samostalnu, međunarodno priznatu državu i članicu Ujedinjenih naroda, umjesto da ih jasno definira, pretvori, ustvari, u unutrašnji sukob i zahtjev da se taj sukob rješava podjelom zemlje, došlo je do velikog interesa međunarodne javnosti za zbivanja u Bosni i istovremene potpune blokade svake informacije koja je mogla doći iz bosanskih izvora.


Užasna stradanja


Jedina mogućnost da Bosna govori svijetu o onome šta se zbiva bila je kada su započeli ženevski pregovori o miru pod pokroviteljstvom Evropske unije i međunarodne zajednice.


Naša delegacija, koja se sastojala od tri člana, među kojima je bio i autor ovog teksta, a bila je predvođena tadašnjim ministrom vanjskih poslova BiH Harisom Silajdžićem, pokušavala je da vodi pregovore na bazi plana da se, prije svega, obustave sva ratna djelovanja na teritoriji BiH, a zatim povedu pregovori o spornim pitanjima unutar institucija BiH.


Ta strategija vođenja pregovora je, međutim, odbačena i prihvaćena je strategija vođenja pregovora pod pritiskom rata i ratnih zbivanja, koja su se sastojala, prije svega, od užasnog stradavanja Bošnjaka, odnosno muslimanskog stanovništva, rušenja džamija, uništavanja svakog spomena postojanja Bošnjaka i muslimana na određenim prostorima, koji su postali predmet srpskog interesa.


Kako bi se u izvjesnom smislu pariralo takvoj strategiji međunarodne zajednice, preduzeo sam jednu neobičnu akciju.

  • Sarajevo 1992. godine: U rat u BiH i međunarodna zajednica se umiješala na najgori mogući način
    Sarajevo 1992. godine: U rat u BiH i međunarodna zajednica se umiješala na najgori mogući način

Moji sinovi, koji su živjeli u Sarajevu i redovito nabavljali “Oslobođenje”, koje je tada izlazilo, a distribuirao ga je po gradu i jedan od naših rođaka Kulenovića, trebali su da osiguraju po jedan primjerak “Oslobođenja”, da izrežu sve smrtovnice koje su objavljivane u listu i da naprave kolekciju smrtovnica.


Odlučio sam da u vrijeme mog boravka u Sarajevu kompletiramo tu kolekciju i ja sam je ponio na sljedeće zasjedanje i raspravu o miru u Ženevu. U momentu kad sam došao na prvi prekid pregovora u kasnu jesen 1992. godine, ta kolekcija imala je više hiljada primjera smrtovnica.


U međuvremenu, i prije toga sam uspostavio vrlo srdačne odnose s novinarima i predstavnicima međunarodnih institucija koje su pratile tok pregovora.


Bio sam de facto jedini član naše delegacije koji je s njima razgovarao, pružao im informacije o toku pregovora, stavljao primjedbe naše delegacije na način vođenja pregovora, govoreći da se međunarodna zajednica prema Bosni ponaša kao da je to Namibija, pustinja na kojoj je moguće linijarom crtati granice, da se ponaša kao da mi nikad nismo bili država i kao da nismo imali državno uređenje, ustavni poredak, kao da smo zemlja bez ikakve historije ustavnosti i državnosti.


Jer, međunarodna zajednica nam je za savjetnike, koji su trebali da nam pomognu da dođemo do rješenja, stavila dvojicu poznatih tvoraca ustavnog poretka za Namibiju, koja je bila pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda i koja je proglašena za nezavisnu državu, a to su bili Marti Ahtisari (Martti Ahtisaari), finski diplomat, i doktor Sas, također ekspert za ustavno pravo.

 

Naravno, smatrao sam da je to besmisleno, da su takvi pregovori preorijentiranje cjelokupne strategije pregovaranja na stav da se u Bosni i Hercegovini dogodio unutrašnji građanski rat, koji se može riješiti samo tako da se njena teritorija podijeli onima koji su učesnici tog rata.


Ljudi su se zgražali


Kada sam se vratio u Ženevu, angažirao sam novinare i dopisnike raznih televizijskih i radiokuća koje su pratile dešavanja u BiH i oni su mi pomogli da napravimo neobičnu izložbu.

Pomogli su mi, naime, da napravim jedan ogroman plakat, na kojem su bile polijepljene sve smrtovnice, nekoliko hiljada njih, i da taj ogromni plakat izvjesimo u glavnom holu palače Ujedinjenih naroda s natpisom da su ovi ljudi ubijeni i ispisanom porukom: “Vi ste krivi što su ovi ljudi ubijeni.”


Kad je taj plakat osvanuo u holu, nastao je haos među novinarima, izvjestiocima različitih televizijskih kuća, radiokuća, cijela javnost je brujala o tome. Ljudi su dolazili da posmatraju, zgražali su se nad činjenicom da je u glavnom gradu Bosne i Hercegovine za kratko vrijeme ubijeno toliko ljudi, o čijoj su smrti objavljene vijesti u novinama, a da još daleko veći broj nije registriran, jer niko nije objavio smrtovnice i vijesti o njihovom ubistvu ili pogibiji.


Ova demonstracija imala je izuzetno veliki efekt i osvojila je, takoreći, cjelokupnu međunarodnu javnost tako da su se ljudi koji su vodili pregovore i imali zadatak da pritiscima - s jedne strane održavanjem stanja rata u Bosni, a s druge vršenjem pritisaka na našu delegaciju, pogotovo na predsjednika Aliju Izetbegovića, koji nije bio član, ali je često puta po pozivima Lorda Ovena (Owen) i Sajrusa Vensa (Vance), dvojice kopredsjedavajućih mirovne konferencije za BiH,  dolazio u Ženevu - primoraju predsjednika da prihvati pregovore s nosiocima agresije na Bosnu i Hercegovinu i da ih na taj način de facto prizna kao jednake sebi te da tim putem dođe do legalizacije njihove pozicije. To bi, onda, značilo da oni više nisu agresori, ni izvršioci zločina, ni organizatori neopravdanog napada, ni nosioci politike da se oružjem rješavaju politička pitanja ili neslaganja, nego da su, jednostavno, legitimni predstavnici određenih grupacija koje se ne slažu sa postojanjem Bosne i Hercegovine.


Ova epizoda kod nas, u Bosni i Hercegovini, nije bila poznata, jer se naši listovi tada nisu interesirali mnogo za to šta se zbiva, ostajali su samo kod onoga što im je zvanična strana, a to je ministar vanjskih poslova BiH Haris Silajdžić o tome saopćavao.

Moji sinovi, koji su živjeli u Sarajevu i redovito nabavljali ratno “Oslobođenje”, trebali su da osiguraju po jedan primjerak te da izrežu sve smrtovnice koje su objavljivane u listu i da naprave kolekciju

Jedina mogućnost da Bosna govori svijetu o onome šta se zbiva, bila je kada su započeli ženevski pregovori o miru pod pokroviteljstvom Evropske unije i međunarodne zajednice