KOLUMNA

Važno je da se zna šta je Alija mislio

On je čovjek koji se bavio politikom ozbiljno, a efekti njegovog političkog djelovanja imali su vrlo ozbiljne posljedice za naš narod i državu u cjelini

Piše: Akademik Muhamed FILIPOVIĆ

22.12.2018

Kad je Alija Izetbegović izašao iz zatvora, bio sam u odboru koji se borio da se ukine član Krivičnog zakona koji osuđuje djelo duhovnog karaktera, odnosno koje osuđuje takozvani intelektualni kriminal, a ta akcija na kraju je i uspjela.

Tadašnje Predsjedništvo države donijelo je odluku da se briše taj član Krivičnog zakona, a da se svi koji su bili optuženi i osuđeni po tom osnovu moraju pustiti iz zatvora.

Komunizam je bio centralna sila

Tada sam ponovo susreo Aliju Izetbegovića, koji se pojavio, istina ne u Sarajevu, nego u Zagrebu. Naime, u Zagrebu sam organizirao jednu konferenciju predstavnika muslimanske inteligencije i radnika. To je tada bilo moguće u Zagrebu jer su u Zagrebu demokratski procesi počeli mnogo prije nego u BiH, tako da je bilo moguće organizirati sastanak takve vrste, a u Sarajevu ne.

To sam organizirao u zagrebačkoj džamiji, a moj je cilj bio da razmotrimo situaciju koja će nastati, budući da je očigledno da je Zapad odlučio da definitivno sruši komunistički sistem u Evropi, da sruši Sovjetski savez i da će, konsekventno tome, sigurno doći do rušenja i komunističkog sistema u Jugoslaviji.  

U tom smislu napisao sam referat u kojem sam obrazložio zašto je to tako nužno. U složenim sistemima kao što su Sovjetski savez, Čehoslovačka, Jugoslavija, koja je bila federalna država, komunizam je bio centralna sila koja je držala u jedinstvu teritorij i državni sistem.

Zbog toga je rušenje komunizma, ustvari, bilo moguće i najjednostavnije tako da se sruši sama država. Na taj način komunizam sam od sebe pada. Međutim, za mene glavno pitanje nije bilo hoće li komunizam pasti, jer sam bio siguran da će se to desiti, i to daleko i ranije.

To sam već 1979. godine u Cavtatu na jednoj međunarodnoj konferenciji i javno izjavio, da je komunizam završio svoju misiju i da nije ostvario slobodu, prema tome da nema više šta da traži u historiji.

Samo su opstali nacionalni pokreti

U ovom slučaju za mene je bilo pitanje šta će se desiti kad komunizam padne. Na to pitanje sam odgovorio objasnivši da će tada glavnu riječ na prostoru Jugoslavije voditi nacionalizmi, jer su nacionalni pokreti jedini koji su opstali za vrijeme komunizma. On je uništio svaki liberalni pokret, svaki liberalni koncept slobode, ali nije nacionalni, s obzirom na to da se federacija ipak temeljila na nacionalnoj podjeli.

Zbog toga je nacionalizam bio jedini autentični protivnik komunizma i postat će njegov nasljednik ukoliko se ne desi nešto što bi ga u tome pogledu spriječilo. Za mene nije bilo bitno hoće li u Hrvatskoj nacionalizam zavladati nakon pada komunizma, hoće li se to desiti u Sloveniji, Srbiji, Crnoj Gori... Bilo mi je bitno hoće li se to desiti u BiH. Zašto?

Jer, ako se desi u BiH, i ako u BiH bude vođena nacionalistička politika i nacionalističke snage preuzmu glavnu političku ulogu, tada će se pojaviti pitanje podjele Bosne.

Tada sam rekao, ponovit će se 1939. godina, odnosno doći će sigurno do rušenja BiH ili sporazuma između Srba i Hrvata o njenoj podjeli, bilo da je podjela u cjelini kao što su to učinili 1939. godine, bilo da ostave za nas, muslimane, neku malu enklavu.

Odgovarajući na pitanje šta će se desiti i šta je najvjerovatnije da se desi ako komunizam u Jugoslaviji padne, predložio sam da muslimani naprave pokret za očuvanje Bosne, jedan opći demokratski pokret za očuvanje BiH onakve kakvu ju je historija stvorila, kao zajedničke države svih njenih građana, bez obzira na njihovu vjeru i nacionalnu pripadnost.  

Prije svega voditi računa o BiH

Nakon što sam izložio te svoje poglede, desilo se nešto što nisam očekivao. Alija Izetbegović, koji je prisustvovao tom skupu, rekao mi je da je njegova grupa, koja je prije toga u Cirihu, u Bošnjačkom institutu Adila Zulfikarpašića, sklopila sporazum o stvaranju jedne muslimanske stranke, odlučila da stvori jugoslavensku muslimansku stranku koja će zastupati interese muslimana u budućnosti. Prema tome, da oni ne prihvataju to što sam ja predložio.

Na to sam odgovorio da smatram da je praviti jugoslavensku stranku u državi koja će se raspasti besmisleno i da mi trebamo voditi računa prije svega o BiH i ne dozvoliti da nacionalističke snage budu one koje će voditi političku igru.

U tom smislu sam predložio da muslimani, koliko su politički diferencirani, stupe u pregovore s bivšim komunistima pod vodstvom Nijaza Durakovića, te Hrvatima i Srbima koji su za BiH, kako bi se stvorio jedan jak front koji bi onemogućio da nacionalisti dobiju vlast u ruke, jer sam pretpostavljao da bi, ukoliko nacionalisti dobiju vlast u cjelini ili parcijalno, oni odmah tu vlast pokušali iskoristiti da se izvrši teritorijalna podjela na nacionalnom principu.

Mi smo se tu rastali, s time što mi je Alija Izetbegović predložio da se vidimo u Sarajevu pa da nastavimo razgovor.

Dobro organizirana grupa s podrškom

Ja sam, naravno, to prihvatio, jer mi je stalo. Vidio sam da on ima iza sebe dosta dobro organiziranu grupu ljudi i da ima podršku, naročito u ulemi, da će predstavljati jednu vrlo značajnu snagu. Prema tome da bi bilo vrlo značajno da njegova akcija, odnosno akcija ljudi koji su s njim udruženi, bude usmjerena u pravcu koji će osigurati budućnost BiH, koji će je sačuvati od te pošasti nacionalizma koja se, nažalost, nama kasnije dogodila.

Nakon toga imao sam s Alijom Izetbegovićem veliki broj razgovora, praktičnih dogovora, kada smo radili, da tako kažem, na formiranju države, odbrambenih snaga i pozicija BiH, kada sam bio i ratni član Predsjedništva i u svim tim razgovorima zauzimali smo stanovišta koja odgovaraju našim pogledima.

Ali smo uporedo s tim imali vrlo česte i privatne razgovore koji nisu imali veze s praktičnim političkim pitanjima i koji su se ticali općih problema, općih političkih situacija i odnosa i, s druge strane, koje su se ticale nekih naših međusobnih odnosa.

Tako da je moja namjera da te privatne razgovore izložim kako bi se vidjelo da kod svakog čovjeka, bez obzira na to kakvu on političku filozofiju zastupao, kakva politička gledišta zastupao i propagirao, postoji i jedna druga strana, naporedni tok mišljenja, gdje on upoređuje svoja gledišta s tuđim gledištima pokušavajući, naravno, da provjerava svoja ili tuđa gledišta, tako da je to jedan normalan način u životu jednoga čovjeka koji se bavi politikom na ozbiljan način.

A Alija Izetbegović je bio čovjek koji se bavio politikom ozbiljno, a efekti njegovog političkog djelovanja imali su vrlo ozbiljne posljedice za naš narod i državu u cjelini.

Prema tome, važno je da se zna šta je Alija mislio o pojedinim pitanjima i kako je obrazlagao svoje odluke i poziciju u nekim pitanjima koja su se pojavljivala za tih nekoliko godina od 1990. do 1996., kada je već sve jasno postalo i kada je već i sam Alija Izetbegović shvatio da su stvari išle protiv interesa našeg naroda i naše države.

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.