KOLUMNA Moji privatni razgovori s Alijom Izetbegovićem (VI)

I Slovenija i Hrvatska su bile za to da zajedno izađemo iz Jugoslavije

Čak su pristali da odgode mjesec objavljivanje svoje odluke o izlasku iz Federacije čekajući da mi pripremimo svoje dokumente kako bi u isti mah mogli za dan donijeti sve potrebne i relevantne dokumente o skupštini

Piše: Akademik Muhamed FILIPOVIĆ
20.01.2019 07:33

Bio sam mišljenja da mi treba da idemo zajedno sa Slovencima i Hrvatima kada su oni najavili izlazak iz Jugoslavije. Jer, ako bi izlazili zajedno i ako bi pri tome čak donijeli neku deklaraciju o stvaranju konfederacije, nasuprot federaciji između Srbije i Crne Gore koju je stvarao Milošević, smatrao sam da bi nas Zapad podržao i da bi naša situacija bila mnogo sigurnija nego što bi bila u bilo kojem drugom slučaju.

Alija je rekao da je Ganić dobio uvjeravanja da BiH neće niko dirati

U tom smislu sam bio i u Sloveniji, kao i u Hrvatskoj kod Tuđmana ispitujući bi li oni bili za to da zajednički izlazimo. Na obje adrese sam dobio pozitivan odgovor.

Čak su pristali da odgode mjesec objavljivanje svoje odluke o izlasku iz Federacije čekajući da mi pripremimo svoje dokumente kako bi u isti mah mogli za dan donijeti sve potrebne i relevantne dokumente o skupštini.

Nažalost, tu mogućnost Alija Izetbegović je odbio. Rekao je da je on delegirao Ejupa Ganića da ispita te da je Ganić dobio uvjeravanje da Bosnu i Hercegovinu neće niko dirati i da će ona ostati onakva kakva jeste, bez obzira kakvi se odnosi između drugih republika javljali.

Bio sa skeptik prema tome. Zbog čega? Zbog toga što su Srbi odmah najavili da se ne protive da Slovenija i Makedonija izađu iz Federacije, a to znači da oni prostor Hrvatske, Bosne, Srbije i Crne Gore smatraju jedinstvenim političkim prostorom na kojem imaju velike interese. Sumnjao sam da će Srbi ostati ravnodušni ukoliko bi došlo do hrvatskog izlaska iz Federacije.

Tuđman je proglasio pomirenje između ustaša i komunista

Međutim, stvari su se odvijale kako su se odvijale. Došlo je do rata između Srbije i Hrvatske zbog činjenice da je Tuđman Srbe proglasio nacionalnom manjinom i da je proglasio pomirenje između ustaša i komunista. To je značilo, ustvari, direktnu uvredu za Srbe, jer su ustaše izvršile genocid nad Srbima u Hrvatskoj, i ne samo u Hrvatskoj nego i u Bosni i Hercegovini.

  • Milošević: Bio mu je potreban sporazum i bio je spreman da napravi ustupke
    Milošević: Bio mu je potreban sporazum i bio je spreman da napravi ustupke

Zbog toga je bilo teško vjerovati da će reakcija Srba biti čisto politička i došlo je do ustanka Srba, što je dovelo do intervencije Jugoslovenske armije i rata između Srbije i Hrvatske, a koji je tada Bosnu i Hercegovinu doveo u vrlo tešku situaciju.

Zašto? Zato što je bilo jasno da će JNA, odnosno Srbija i Crna Gora, koristiti teritorij Bosne i Hercegovine u odnosu na Hrvatsku. Kao što se zna, počelo je razmještanje velikih kontingenata Jugoslovenske armije na Kifinom polju, u Kifinom Selu, odnosno Nevesinjskom polju, i Dubravama. Potom se pokušao locirati jedan korpus na Kupreško polje u dolinu Sane i Une i tako su zauzimali strateške pozicije, a onda se Srbija jednostavno počela odnositi prema Bosni i Hercegovini kao prema svom ratnom području pa je bombardirala Ravne, pa je došlo do onog incidenta u Kostajnici i sve je izgledalo tako da će i jedna i druga strana nastojati da nas uvuku u rat.

Međutim, nama je glavni cilj morao biti da izbjegnemo da budemo uvučeni u rat.

Zašto? Zato što je svaki rat u kojem bi bili na dvije strane, na jednoj strani Srbi, a na drugoj Hrvati, mi bili uvučeni u njega tako što bi on išao preko naših leđa.

Morali smo voditi takvu politiku da izbjegnemo bilo da nas Tuđman uvuče da preuzmemo dio tereta srpske agresije na Hrvatsku, na sebe, bilo da nas Milošević uvuče u rat tako da ojača strateške pozicije Jugoslovenske armije prema Hrvatskoj.

Iz tih razloga je nastala ideja o sporazumu između Muslimana i Srba u Bosni i Hercegovini i o tome da BiH nema ništa protiv da ona ostane u demokratskoj Jugoslaviji ukoliko je ona demokratska i ukoliko pruži dokaz da želi mir s Hrvatima, a da ona sačuva svoju cjelovitost i status koji joj je određen AVNOJ-em.

Ovlaštenje Alije Izetbegovića Filipoviću i Zulfikarpašiću za pregovore

Na toj osnovi kad smo Adil Zulfikarpašić i ja o tome razgovarali s Alijom Izetbegovićem, Alija je prihvatio našu argumentaciju. Ali, kada smo mu rekli da predloži pregovore i nađe sporazum, on je rekao da mu neće vjerovati pa je predložio da mi pregovaramo u ime nas, Muslimana.

Reagirao sam riječima: „Ali, Alija, mi nemamo politički potencijal, imamo tri poslanika u parlamentu, i to je sve u čemu se sastoji naša politička snaga. Nemamo kapacitet za pregovaranje, jedino u slučaju da ti nama daš taj kapacitet, odnosno da nam ti povjeriš da pregovaramo u tvoje ime i da o tome daš javnu izjavu“.

On se složio i, kao što se zna prilikom polaska u Ameriku, novinarima je na aerodromu izjavio da mu je poznato da se pripremaju pregovori između Muslimana i Srba te da on podržava pregovore, kao i da je ovlastio Filipovića i Zulfikarpašića da vode pregovore.

Naravno, pregovori su bili uspješni. Jer, Miloševiću je stalo da dokaže da nije on taj koji proizvodi rat, da je sposoban da napravi neki mirovni potez i da osigura neki sporazum. Razlog je bio što je njegov napad na Hrvatsku izazvao reakcije koje su dovele Srbiju u vrlo težak međunarodnopravni položaj. Srbija je doživjela mnoge restrikcije, mnoga ograničenja u trgovini, u javnom i političkom životu, bila je suspendirana iz mnogih organizacija.

Tako se našla u teškoj situaciji, odnosno međunarodnoj izolaciji. Zbog toga je Miloševiću bio apsolutno potreban jedan takav sporazum i on je bio spreman da napravi ustupke, a nama je bila potrebna garancija da nećemo biti uvučeni u rat. U tom smislu vođeni su pregovori koji su dali vrlo dobar rezultat.

Nama je glavni cilj morao biti da izbjegnemo da budemo uvučeni u rat

Napad na Hrvatsku doveo je Srbiju u težak međunarodnopravni položaj. Doživjela je restrikcije, mnoga ograničenja u trgovini, u javnom i političkom životu

NA VRH