Posljednji razgovor između mene i Alije Izetbegovića koji vrijedi spomenuti je bio u slučaju kad je on imenovao Tihića za svoga nasljednika.

Ja sam otišao kod njega i rekao: „Došao sam, Alija, da te pitam gdje si našao ovoga čovjeka? Ovaj čovjek je nepoznat u Bosni, nema političkog pedigrea, nikad nikakvu javnu funkciju nije vršio. Može biti da je vrlo fin, vrlo dobar, ali nema političkog iskustva. A naša situacija je složena, pogotovo kada ti više nećeš voditi stvar. Mene čudi da si to nešto tako napravio. Ipak si ti uz sebe godinama imao neke ljude s kojima si usko sarađivao“.

Mogao si mu lijepo te mane ukloniti

Ali, kaže, ja sam mislio da on dobro poznaje Srbe i da će on s njima. Rekoh: „To može biti samo mahana. Sjeti se samo kako nas je Ismet Hadžiosmanović, koji je dobro poznavao Hrvate, uvalio za HVO“.

Nego ja sam pretpostavljao i zato sam došao da te upitam jesi li ti njega zamislio kao neku vrstu ćuprije za ulazak u politički život svoga sina. Kaže, što to misliš. Pa rekoh to je logično pomisliti. Tvoj sin je uz tebe bio sve vrijeme, pratio te politički. Možda on nema dovoljno obrazovanja, možda nema dovoljno iskustva međunarodnog, možda ne poznaje dovoljno svijet.

I ti si mogao lijepo te mane njemu ukloniti tako što bi ga poslao u Ujedinjene nacije ili u Brisel da bude dvije godine tamo. Dvije godine na jednom, dvije godine na drugom mjestu. Prije svega da vidi da postoji drugačiji svijet nego što je naš. Drugo, da vidi kako se vodi međunarodna politika. Treće, da vidi kakvi ljudi tamo funkcioniraju, kako se ponašaju, koje su im osobine, maniri, šta igra ulogu, a šta ne igra. Da stekne jedno iskustvo neophodno svakom ko će voditi državu.

Pa kaže, a šta bi mi rekli da sam ga poslao. Pa, kažem, i da ti govore, Alija, da si ga metnuo da bude predsjednik, odnosno direktor firme koja najviše ubire prihoda u Sarajevu. A ovdje ti ne bi imali šta prigovoriti da jedan mladi čovjek, koji je politički aktivan, i koji je uz tebe radio, ode da radi u međunarodnim institucijama da bi stekao dovoljno iskustva i saznanja o svijetu i međunarodnoj politici.

Trebao si ga poslati u UN i Brisel

Na kraju krajeva, ti si postavio i Muhameda Šaćirbegovića za našeg predstavnika u UN-u, iako on pojma nije imao ni o Bosni ni o međunarodnoj politici. Čak si ga kasnije postavio i za ministra vanjskih poslova.

Dakle, ja smatram da si u ovom slučaju trebao, kad si imao to u planu, a vjerovatno si imao od početka, povući taj potez da tvoj sin ode dvije godine u Brisel, da upozna mehanizme funkcioniranja u međunarodnoj politici u Evropi. I drugo, da ga pošalješ u Ujedinjene nacije da tamo isto upozna ljude, stekne poznanstva, prijateljstva, veze, a ne da su njegove veze reducirane samo na jedan krug ljudi i to iz jednoga miljea.

On je rekao na to meni, možda imaš pravo, profesore, ali šta ćeš, ja sam postupio onako kako sam mislio da će biti najbolje za nas.

Dakle, ja sam što se tiče Alije Izetbegovića uvijek mogao o njemu da kažem ono što sam mislio. Nisam se ustručavao, on mi to nije zamjerao. Jedino mi je zamjerio ono što sam mu rekao za njegova sjećanja kad sam mu rekao da ono što se dogodilo Aliji Izetbegoviću nije isto kao ono što se dogodilo predsjedniku jedne države.

Moram ipak reći da je Alija Izetbegović od svih političara koji su devedesetih izašli na javni prostor bio najzrelija ličnost. Ne samo zbog svog životnog puta i iskustva koji je imao. Nego i zbog osobine na koju sam ga ja upozorio u jednom razgovoru kad sam mu rekao kod tebe sam, Alija, opazio jednu metodu, način kako ti izbjegavaš razgovarati. I pretpostavljam da je ta osobina nastala u mnogobrojnim tvojim isljeđivanjima kojima si bio podvrgavan.

Naime, ti si uvijek uspijevao da pomjeriš u izvjesnom smislu tematiku u onu stranu koja tebi više odgovara, a ne da ona teče onim tokom kojim je zamislio neko koji tebi postavlja pitanja i nešto zahtijeva.

On je na to meni odgovorio - tačno si objasnio. Znam način kako se izbjegava da tebe vodi iscjeditelj nego da ti pokušavaš njega voditi.

Kako jedan cijeli milje razmišlja

U tom smislu on je imao veliko iskustvo. Drugo, on je ipak bio najobrazovaniji među ljudima jer kad ja uzmem, naprimjer, jednoga Adila Zulfikarpašića i njega, to je nebo i zemlja. Ili neke druge muslimanske političare koji su se u to vrijeme pojavljivali.

Međutim, nažalost, stvar nije u tome postoji li jedan čovjek, nego radi se o tome kako jedan cijeli milje razmišlja, koji je duh koji vlada jednim određenim krugom koji igra značajnu ulogu u životu jedne zemlje.

To sam čak na poznatom skupu u Novom Pazaru i samom Aliji rekao, Alija, za nas bi najgora stvar bila ako bismo mi dobili vođu i jedan potpuno pasivan, politički neaktivan i nekultiviran narod.

Prava politika ispravno se može voditi samo ukoliko postoji koordinacija između političkoga vodstva i načina mišljenja.

Dakle, ja smatram da je politika nešto što se stvara kolektivno, a ne individualno, i svi narodi koji su imali vođe imali su tešku historiju.

(Kraj)