KOLUMNA KULTURA DIJALOGA

Vilsonovo šetalište života i smrti sestara Merse i Suade

Sanja Vlaisavljević
23.03.2019 16:19

Tog devetnaestog dana marta ona je krenula da pređe most i vidi može li naći nešto što bi njenim tetkama bilo bitno za jedno sjećanje na život koji je izgubljen prije četiri godine, tamo samo malo dalje od mosta.  

Suada i Mersa su živjele na Grbavici. Sestre. Obje veoma uspješne poslovne žene dobile su stanove u istom ulazu i živjele svoje srećne živote sa svojim obiteljima. Onda se desilo ono čega su se mnogi pribojavali. Prvo su postavljene neke čudne barikade nasred grada, a onda je most, samo jedan most, počeo da dijeli jedan grad na dva.

Niko ni za koga nije znao

Njihova zgrada tek koji metar od mosta. Vrbanja most se zove. Zagrebačka ulica, nekad poznata po restoranima i dobroj hrani, postala je ulica nekog drugog grada, a njih dvije zatočenice u svojim stanovima.

Druge dvije sestre su ostale na drugoj obali rijeke, a brat u Mostaru. Niko ni za koga nije znao. Mersa je bila prvoborac onog prijašnjeg rata. Ilegalac i ranjenik s Neretve. Ničega se nije bojala. Njen život zvao se čast i poštenje. Briga za druge. Suada tiha, odmjerena, uvijek s jasnim ciljem i s puno uvažavanja za ljude oko sebe. Za generacije mladih koje je učila kako se radi. Vjerovale su da njima niko ništa loše ne želi jer ni one nisu drugima loše željele.

No, pogriješile su. Obje. Jednog dana morale su konačno poći iz svojih domova konvojem koji je vozio Židove iz njihova naselja. Židovi su im pomogli da budu dio njih. Krenule su bez ičega. Mersin stari muž jedva je pošao iz svog stana, a Suadin ih je čekao negdje na nekoj slobodnoj teritoriji. A onda su bile ponižene. Negdje samo što su krenuli. Čuli su se i udarci, ali Židovi su bili nepokolebljivi. Ili i njih dvije idu dalje s njima ili ne ide niko. Konačno, pustili su ih i one su otišle negdje daleko.

Uvijek su govorile da su stigle do slobode, ali da je njihov život uvijek ostao u njihovim domovima i s njihovim sestrama i bratom koji su bili zatočeni u usplamtjeloj BiH.

Suadin muž je ubrzo umro jer nije mogao podnijeti zlo koje je gledao, a bio je nemoćan da ga otjera. A njih troje je nastavilo život brojeći dane do mira i slobode. Eto, nakon četiri godine stigao je i taj dan, a malo zatim i most koji je dijelio bio je otvoren i počeo je da spaja ljude.

Tog marta ona je čekala s nervozom da konačno daju znak da se most može preći. I krenula je. Noge su bile tuđe i jedva ih je vukla. Stigla je pred njihov ulaz i krenula gore. Sprat po sprat. Sve razvaljeno. Puno smeća. Sve uništeno. Prazno. Ni na jednom stanu nije bilo vrata. Ušla je prvo u Mersin stan. U stanu ničeg bilo nije. Smeće i tek u jednoj sobi neke male crno-bijele razbacane fotografije. Prepoznala je Mersu. Djevojčicu Mersu. I svoju mamu je vidjela kako sjedi pored Suade s kikicama. Pred njihovom rodnom kućom u Mostaru. Vidjela je još nekoliko fotografija i počela da ih trpa u torbu. A onda negdje kod balkona ugledala je malu džezvu. Starinsku. Mersinu najdražu. Iz koje je pila podnevnu kafu sa svojim Nihatom. I džezvu je zgrabila.

Iz mračnih otvora je sijevala smrt

U stanu ničeg više nije bilo. Nije bilo ni utičnica. Izvađene. Dva sprata iznad, u Suadinom stanu, vidjela je samo mnoštvo vreća i još više čahura od metaka. Dakle, bio je tu neki vojni položaj. Pogledala je kroz prozor. Bilo je jasno. Pogled preko Vilsonovog šetališta do crkve Sv. Josipa. Sve je bilo kao na dlanu. Koliko taj prozor pamti mrtvih, pomislila je. Mogla je biti jedna od njih svakodnevno prateći muža na posao.

Pogledala je još jednom oko sebe i krenula natrag. Nikome nije rekla gdje ide. Bio je to njen put do zgrade iz čijih mračnih otvora je sijevala smrt protekle četiri godine. Da li je plakala dok se sa strepnjom osvrtala oko sebe, udišući miris paljevine i truleži? Ne, suza nije bilo. Presušile su u ledenoj jezi pustoši u kojoj još nije utihnula jeka rafala. Polako i bez riječi je krenula ponovo ka mostu ostavljajući za sobom neposječene žalosne vrbe, nabubrile za još jedno proljeće.

Oglasi

Komentari

NA VRH