Nisam više siguran da je meni dragi američki pisac Apton Sinkler (Upton Sinclair), autor više od 100 knjiga objavljenih u 20. stoljeću, mnoge od njih sa simpatijama prema socijalizmu, bio sasvim u pravu kada je rekao da je “fašizam – kapitalizam plus ubistvo”.

Fašizam je više od te pojednostavljene formule, jer zna se nakalemiti kao krpelj na razne sisteme. I nahvatati kao otrovni amalgam na pogrešno tumačenje vlastite nacionalne, pa čak i religijske “superiornosti”.

Ako ga mi, obični ljudi ne pobijedimo, on će na kraju poraziti nas.

Nedorečenost i opasne zablude

Ne valja ni kad se ljudi počnu igrati riječima i opasnim narativima ili koristiti ekstremiste bilo koje fele protiv političkih neprijatelja.

Mogli bismo se ovdje prisjetiti i Čerčila (Winston Churchill), koji je 20. januara 1927. godine u Rimu hvalio Musolinija podržavajući Italijane u “trijumfalnoj borbi protiv bestijalnih apetita i strasti lenjinizma”.

Oprezno, dakle, s riječima, jer na početku bijaše riječ, kao što se to tvrdi od Biblije nadalje. No, ne valja ostati ni nedorečen!

Poslije onomadnog masakra u džamijama na Novom Zelandu predsjednik Donald Tramp (Trump) nekako je osudio taj barbarski čin protiv nedužnih ljudi. Ali nije nijednom spomenuo muslimane ili suosjećajno izrazio empatiju s njima.

Zamislite kako bi odjeknulo da je šef Bijele kuće žrtvama odaslao selam (mir i spokoj s vama), kao što su mnogi od nas poslali šalom našoj braći Jevrejima poslije napada na sinagogu u Pitsburgu, kada je bezdušno pobijeno jedanaest tamošnjih vjernika u oktobru prošle godine.

Odgovarajući na pitanje američkih novinara je li (konačno) skontao da iza ovog napada na Novom Zelandu, kao i iza mnogih incidenata u Americi, stoji bijeli nacionalizam, Tramp je odgovorio da je (i) ovo izoliran slučaj “male grupe ljudi”, koja “ima veoma ozbiljan problem”.

Šta to stvarno znači, vrag bi ga znao, jer predsjednik je, kao i ranije, ostao namjerno ambivalentan; valjda da ne uvrijedi neke svoje birače.

Tramp, očito, nije želio izaći iz već ustaljenog šablona, po kome - kada su napadači muslimani, onda su oni odmah teroristi, a kada su to bijeli supernacionalisti, onda se radi o “usamljenim vukovima”.

Takvo nam se tumačenje sad svima razbija o glavu.

Kojekuda - Karadžić svuda

Nema ama baš ništa “izolirano” u napadima bijelih ubica na one uglavnom drugačije boje kože ili poput masovnih ubica na Balkanu na pripadnike iste (bijele) rase, ali druge vjeroispovijesti.

Čekajući da ih porazimo, krvnici se inspiriraju jedni drugima!

Fascinantno je kako su na oružju ubice s Novog Zelanda perfektnom ćirilicom bila ispisana imena srpskih nacionalnih “heroja”. Ta bijela slova na crnim cijevima iz kojih je sijao smrt po (uglavnom) azijskim muslimanima?! Užas!

Treba odgovoriti i na pitanje - otkud u ubicinom autu pjesma o Radovanu Karadžiću? A valja odgonetnuti i ko je finansirao sve te šetnje australskog teroriste po Balkanu, od Turske, preko Grčke, do Bosne, Hrvatske, Srbije i dalje, kao i devet dana u Izraelu? Jer, ubica nije bio bogat da sve plaća iz svog (radničkog) džepa.

Ko mu je, dakle, i gdje ispirao mozak, kao što je isušen um ubicama ISIL-a dok su činili zločine na drugome?

Žrtve ubice s Novog Zelanda spadaju u istu grupu “prekomjernih” koje bi - kako ti maloumnici vjeruju - valjalo suzbiti svim sredstvima, ili bar imigracionom politikom. O tome ubica (u pravu su oni koji mu ne žele spomenuti ni ime) bulazni u svom manifestu hvaleći predsjednika Trampa, jer je ovaj američki predsjednik, kaže, “simbol obnovljenog bijelog identiteta i zajedničkog cilja”!

I prema globalnom terorističkom indeksu (Global terrorsm Index) za 2018. godinu, broj žrtava stradalih od ultradesnih grupa konstantno raste posvuda od 2014. naovamo, a u Americi su bijeli ultradesničari poduzeli već više napada od islamista.

Tajipe, nemoj više, aman

Za razliku od američkog predsjednika, premijerka Novog Zelanda Džasinda Ardern (Jacinda) potpuno se uživjela u patnju novozelandskih muslimana, njihov bol i neizmjernu tugu, ne prikrivajući ni strah od manijaka.

Ne radi se tu samo o svilenoj šamiji kojom se pokrila susrećući se sa sestrama muslimankama ili najavi ezana u znak pijeteta prema žrtvama, već o istinskom naporu da se građani Novog Zelanda ujedine u novootvorenom frontu protiv ekstremista svih boja i nacija.

Ardern to ne radi iz političkih motiva. Od skoro pet miliona Novozelanđana muslimana je manje od 50.000, pa to u njenom biračkom tijelu, čak i kad bi svi glasali za nju, čini tek jedan posto.

Ali, novozelandska premijerka ostavlja duboku brazdu u koju tek valja posijati novo sjeme zajedništva u polariziranom svijetu, u kome i “jedinstvo muslimana”, njih više od 1,8 milijardi, ostaje samo efemerija s kojom se prečesto poigravaju islamski lideri. Čemu i zašto?

Nema sumnje da je i turski predsjednik Redžep Tajip Erdoan (Recep Tayyip Erdogan) opravdano emotivan, žaleći zbog 50 ubijenih muslimana, jer i njegova zemlja je dovedena u kontekst tog terorističkog napada na Novom Zelandu. Ubica je prijetio njemu kao i Angeli Merkel. Ali, dok Merkel šuti, Erdoan je skoro bijesan pa na izbornim skupovima opet govori o stradanjima muslimana na drugim meridijanima – od Bosne do Mijanmara.

Sasvim iskreno, bilo bi možda bolje da je predsjednik Republike Turske nazvao Aleksandra Vučića da ga pita otkud ona “slavna” srpska imena na terorističkom oružju na Novom Zelandu?

Uostalom, od Ace je 1995. godine sve i krenulo kada je zbog Erdoanu drage Bosne Vučić govorio da za jednog Srbina treba ubiti sto muslimana.