KATEDRA Odlomci iz životnog djela akademika Muhameda Filipovića

Jusuf-Alajbeg kao mletački zarobljenik bio sedam godina u Veroni i Padovi

Ljudi su se u Banjoj Luci pazili, voljeli, šalili, pjevali, zabavljali i pomagali i vodili intenzivan društveni život

Prof. dr. Muhamed Ajanović
05.10.2019 16:44

Muhamed Filipović

Foto: Arhiv

Odista su, a Muhamed se toga dobro sjeća, Banjalučani bili dobre volje, rado su primali goste, priređivali teferiče i ugošćavali nepoznate putnike i voljeli udoban život i druženje, a uz to i pjesmu i svirku, pa nije nikakvo čudo da je u Banjoj Luci nastao veliki broj naših sevdalinki, da su nastali prvi, i to privatni tamburaški orkestri i pjevačka društva, kao i da je Banja Luka bila poznata po vrsnim sevdalijama.  

Akšamlučili, pjevali i svirali do kasno u noć

Muhamed se sjeća da je u Banjoj Luci postojao običaj da svaka porodica koja je držala do svog ugleda priredi jednom godišnje teferič za rođake i komšije i da su se ti teferiči odigravali u Gornjem Šeheru, na Šehitlucima, na rijeci Vrbanji kod sela Vrbanja, na Adi ispod Rebrovca ili u Trapistima, a da je posebna poslastica bio cjelodnevni izlet i teferič u Ilidži u selu Slatina, gdje se odlazilo ranim jutrom u kočijama i ostajalo do noći, a vraćanje je dolazilo u obzir samo u vrijeme mraka.

Isto tako, o sklonosti Banjalučana ka teferičima najbolje je govorila zona koja je zvana Pod orasima.

Bila je to desna obala Vrbasa, od poznatog kupališta Halilovca do Rebrovca, koja je bila duga oko kilometar i po, a uz nju su bili zasađeni i u vrijeme Muhamedovog djetinjstva već izrasli razgranati orasi, ispod kojih su bile načinjene terase, na kojima su se smještali posjetioci željni hladovine, šuma rijeke i teferiča kraj izvora hladne vode zvanih Studenci, gosteći se uz janjetinu, banjalučke ćevape ili bosanski lonac ili cripulju, akšamlučili, pjevali i svirali do kasno u noć.

Onaj ko je želio da teferiči i da pozove na teferič goste, nije morao ništa da se bakće oko toga, dovoljno je bilo da svrati kod poznatih banjalučkih mesara Bešira ili Edhema Jelaće ili Fadila Bojića i da kaže da okuplja društvo, koliki će biti broj zvanica i šta želi za mezu, te koje svirače i pjevače želi uz goste, a za sve to su se brinuli ti ljudi.

Dugo ropstvo Hajdarbega Filipovića u Rusiji 

Ljudi su se u Banjoj Luci pazili, voljeli, šalili, pjevali, zabavljali i pomagali i vodili intenzivan društveni život. Takav život i ponašanje je bilo onaj osnov na kojem se gradila svijest da se svijet i život razumijevaju kao povezanost i uska međusobna saradnja i u dobru i u zlu i odgovornost svih ljudi za dobro svih i da je u životu važno društvo, međusobno povjerenje i zajednički način života i u veselju i u teškim momentima.  

  •  Banja Luka: život. Takvo ponašanje bio je osnov na kojem se gradila svijest
    Banja Luka: život. Takvo ponašanje bio je osnov na kojem se gradila svijest Foto: (Avaz)

Mnogi njegovi preci bili su u ropstvu Mletaka – najpoznatiji je slučaj Jusuf-Alajbega, koji je kao mletački zarobljenik bio interniran sedam godina u Veroni i Padovi u dvorcu porodice grofova Morozzini, a drugi slučaj, koji je imao posljedice po opći položaj porodice, bilo je dugo ropstvo Hajdarbega Filipovića iz Glamoča u Rusiji.

To ropstvo je trajalo šest godina, dok je treći slučaj bilo zarobljeništvo tri brata Filipovića iz Rastoke (Ahmet – Ahmo, Mustafa – Mujo i Derviš – Deda), koji su bili zarobljeni na ruskom frontu u toku poznate Brusilovljeve ofanzive 1916. godine, i u zarobljeništvu su proveli osam godina.

Epopeja zatočenika završena u logoru Tunjice

Iz zarobljeništva su se vratili tek 1924. godine. Oni su se pojavili kad su njihovi rođaci mislili da su definitivno nestali, kao da su došli sa drugog svijeta, a stigli su iz Sibira, gdje su bili u logorima i radili na imanjima, a postrevolucionarna zbrka i odsustvo bilo kakve vlasti primoralo ih je da obiđu cijelu zemaljsku kuglu da bi se vratili u Bosnu.

To su mogli učiniti samo idući prema istoku, zalazeći sve dublje u prostor Azije i preko Mandžurije su dospjeli u Japan, odakle su preko Amerike dospjeli u Evropu i u svoje rodno mjesto Rastoku kod Ključa.

Jedan od Filipovića, Muhamedov bliski rođak Bećir Filipović, sin Huseinbega, amidžića Muhamedovog oca, došao je na stranice svih svjetskih listova i o njemu je snimljen film, jer je bio zatvorenik ustaškog logora, zatim njemačkog logora Dahau i logora Goli Otok u Jugoslaviji, da bi svoju epopeju zatočenika završio u Karadžićevom logoru Tunjice kod Banje Luke.

Komentari

NA VRH