Otkako je u Bosnu i Hercegovinu stigao mir, april je vrijeme kad se u mnogim bosanskim čaršijama obilježavaju dani otpora agresoru, ali i prisjeća na hiljade Bošnjaka i Hrvata nevino ubijenih u prvim danima agresije na našu zemlju.
Zavisno od mjesta do mjesta, mahom je riječ o jednodnevnim manifestacijama koje imaju vjerski karakter, posjetama mezarlucima i grobljima članova porodica ubijenih, govorima preživjelih boraca (ako već nisu napustili državu za koju su se borili) i knjiga se ponovo zatvara do istog datuma naredne godine.
Nažalost, kako koja godina odmiče, sve je manje onih koji dolaze na ovakve manifestacije zbog čega je i sve manje glasnih pitanja o tome gdje su posmrtni ostaci mnogih ubijenih te zašto su njihove ubice još na slobodi.
Oni koji ustrajavaju u takvim pitanjima, posebno u Podrinju i Semberiji, osim što ih svakodnevno raznim prijetnjama i ucjenama ušutkavaju kojekakvi policijsko-politički “operativci”, odavno već za svoja pitanja nemaju adrese ni u pravosudnim institucijama BiH. Uglavnom, o čemu god da pitaju, odgovor je već godinama isti: Istraga je u toku.
Zar je moguće, naprimjer, da pravosuđe BiH do danas nije uhapsilo bar jednog komunalca koji je čistio krv u Gerinoj mesari ili Tehničkom školskom centru u Zvorniku nakon ubistva skoro 700 muškaraca, zarobljenih 1. juna 1992. godine na Bijelom Potoku, ili nekoga od onih koje smo na snimku Martina Bela gledali kako sakupljaju bošnjačke leševe po zvorničkim dvorištima i ulicama?
Naravno, na godišnjice na kojima se sjećamo svojih ubijenih i glasno pitamo dokle će njihove ubice biti na slobodi (pod uvjetom da nije izborna godina), sudije, tužioci, političari koji vladaju i upravljaju ovom zemljom, rijetko ili nikako ne dolaze. Ako računaju na zaborav onih koji traže pravdu ili njihov biološki sat, onda su grdno pogriješili. Vrlo brzo, čulo se ovih dana u Podrinju, osim obespravljenih radnika i boraca, državi BiH mogle bi se dogoditi i obespravljene žrtve.
