Skoro kompletan vrh Srbije ovih je dana upregnut u nasrtaje na komšije.
Mašinerija Aleksandra Vučića punom snagom satanizira Crnu Goru zbog slanja dva-tri vojnika na Kosovo i jednog oficira na obilježavanje godišnjice „Oluje“. Ne preza se ni od bezočnih laži u tom projektu, pa i sam predsjednik Srbije koristi tu metodu.
Demantiji i demaskiranja brutalne kampanje Beograda, u Srbiji ne prolaze. Za njih, Crna Gora dio je teritorije i „prirodno“ imaju pravo odlučivati o tome šta ta suverena država i članica NATO-a treba, a šta ne treba raditi.
Naravno, ni Bosna i Hercegovina nije pošteđena. Iz zvaničnog Beograda šalju se jasne poruke da se naša država treba raskomadati i diktiraju načini kako će se to uraditi.
Nije davno bilo kada je jedan telefonski poziv Viktora Orbana Vučiću zaustavio razbuktavanje teške afere u kojoj su na meti bili pojedini Mađari iz Subotice. Krivica tih ljudi bila je samo u tome što su na atraktivnoj lokaciji imali imovinu koja je bila primamljiva ljudima veoma blizu Vučića.
Beograd sa Skopljem ima stanje hladnog rata. Iz objekata na Andrićevom vencu, koji su prepuni priča o zavjerama i likvidacijama i scena ubijenih predsjednika, premijera, kraljeva i kraljica, Makedoniji se nastoji diktirati obrazac ponašanja.
Kakvi su odnosi s Hrvatskom, ne treba ni spominjati. Retorika je oštrija nego prije 20 godina!
Ima li Srbija susjeda, a da mu nešto ne zamjera, da mu ne sapliće noge, ne podmeće, spletkari, planira ili obara vlast, guši... I to posebno ako je taj susjed brojčano manji.
Kada se neko stalno žali na svoje susjede, onda je jasno da problem nije u komšijama, nego u njemu!
