Sarajevo ponovo trese olimpijska groznica. Prema nekim ocjenama, Evropski olimpijski festival mladih (EYOF 2019) najveći je sportski događaj od Zimskih olimpijskih igara 1984. godine, kada je glavni grad Bosne i Hercegovine bio centar svijeta. 

Došli su nam predstavnici pedesetak država s približno 1.000 sportista, borilišta su dotjerana, prateće službe maksimalno pripremljene... Svima su puna usta mladih, sporta, razvoja, svega što bismo voljeli da čujemo. Sve izgleda kao lijepo upakovana priča o gradu i državi koji vraćaju olimpijski sjaj.

Nažalost, idilu remeti detalj koji budi sumnju, a to je odnos države prema svojim sportskim velikanima, sportistima koji su nam u prošlosti donosili velike uspjehe, učinili da svijet na bolji i ljepši način upozna Bosnu i Hercegovinu, njene potencijale i vrijednosti.

Zar ne zvuči tragično da, što se tiče institucija BiH, ne postoji jedna Razija Mujanović te još niz osvajača medalja na olimpijskim i drugim velikim takmičenjima.

Njihov je grijeh što su nastanjeni u Federaciji BiH, gdje bi se trebalo riješiti pitanje novčanih naknada za sportske uspjehe. Prethodno su, što je samo po sebi sramotno, državne institucije od njih oprale ruke i ostavile na (ne)milost entitetima. Nepravda je donekle ispravljena u Republici Srpskoj, gdje su sportske penzije dobili Anto Josipović, Milorad Karalić, Slađana Golić...

No, po tom osnovu, u većem bh. entitetu zaslužnih sportista nema, kao da, recimo, košarkašice Razija Mujanović, Vesna Bajkuša i Mara Lakić nisu bile saigračice Slađane Golić u reprezentaciji bivše Jugoslavije koja je 1988. osvojila olimpijsko srebro!

I tu su naši vlastodršci uspjeli da nas podijele i pošalju poruku na šta mogu računati budući bh. sportski asovi od kojih će neki možda zablistati već ovih dana na EYOF-u...