Od izbora Mirka Šarovića za predsjednika Srpske demokratske stranke, na političkoj sceni, posebno u RS, vri kao u košnici.
Prekaljeni politički lisac nametnuo je svoj tempo, preuzeo medijsku inicijativu i bez kompleksa otvara teme i nudi rješenja, pokazujući tako respektabilnu vitalnost i svježinu.
O tome najbolje svjedoče neočekivano nervozne reakcije iz suparničkog SNSD-a i njegovih satelita. Udicu koju je zabacio Šarović uhvatili su u letu, računajući da će baražnom paljbom po „izdajničkim“, „antisrpskim“, „pronatoovskim“ i „probosanskim“ stavovima „Bakirovih sluga“ bez problema i otpora jednom zauvijek ušutkati novog predsjednika SDS-a, a SDS još više gurnuti prema političkom ponoru i nestanku.
Ništa se, međutim, od toga za sada ne dešava.
Šarović je ostao čvrst u stavu da se Milorad Dodik pokazao kao loš diplomata i trgovac i da je pogriješio kada je u Predsjedništvu BiH potegao pitanje vitalnog interesa za Pelješki most.
Također, vješto je zarezao u SNSD-ovu bolnu ranu devetomjesečnog neuspjeha u formiranju Vijeća ministara BiH. Štaviše, pored živog Dodikovog kandidata Zorana Tegeltije, Šarović se samokandidirao za mjesto budućeg šefa državne vlade.
Naravno, i Šarović zna da su njegove akcije ograničenog dometa i da SDS s rukama kojima raspolaže u Parlamentu BiH realno nema velike šanse za ostanak u Vijeću ministara. Ali, to, čini se, i nije bio njegov primarni cilj.
On je svojim političkim manevrima anemični SDS vratio u centar političkih zbivanja, a sebe osobno je nametnuo kao političara koji se može ravnopravno nositi s Dodikom i njegovim robusnim stilom. Za mjesec dana na čelu SDS-a, reklo bi se, i više nego dovoljno.
