Sutra je 5. septembar. Istječe rok za formiranje Vijeća ministara BiH. Malo je bilo 30 dana liderima SDA, SNSD-a i HDZ-a Bakiru Izetbegoviću, Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću da počnu provoditi dogovor koji su postigli 5. avgusta o uspostavi vlasti na državnom nivou.
Istina, teoretski postoji još jedna opcija. Da nam danas, dan prije 5., kao i početkom avgusta, poput groma iz vedra neba stigne vijest da je sve riješeno. ANP je dogovoren, a Zoran Tegeltija imenovan za mandatara Vijeća ministara. Samo rijetki naivci, međutim, mogu vjerovati da će se to i desiti.
A zadugo, nažalost, nećemo dobiti ni novi saziv državne vlade. Barem tako stvari stoje na bh. političkom poligonu.
Budući da su u pitanju važni državni poslovi, zadati rokovi iz sporazuma suštinski i nisu toliko bitni. Mjesec, dva ili čak tri gore-dolje. I potpisnici sporazuma znali su da im je 30 dana malo. Mnogo veći problem za ovu zemlju i njene građane jeste to što lideri nisu ispoštovali ni principe. Svaki od trojice različito tumači dogovoreno. I u tom grmu leži zec koji BiH duže od dva desetljeća drži u zavezanoj vreći.
Dok tako traju politička prepucavanja, prijetnje, pa i spominjanja rata radi postizanja nekog novog dogovora za Vijeće ministara, bh. državu i društvo drma depresija. Mladi odlaze, radnika je sve manje, ni đaka nema, gubimo cijele razrede... Problemi su ovo koje na nivou dosadnih floskula svakodnevno ponavljamo. Floskule su, nažalost, postale bolna stvarnost.
Pitanje je, za kraj, šta je činiti. Jednostavno – da lideri sjednu i dogovaraju se sve dok ne puste bijeli dim. A dobar recept često je znala imati i međunarodna zajednica! Šta god danas podrazumijevali pod tom sintagmom.
