Privatizacija i javne nabavke. Dva su sistemska fakta koja su osiromašila Bosnu i Hercegovinu. Po završetku agresije, građani su opljačkani tako što je sva društvena imovina, u većini slučajeva, kriminalnom privatizacijom postala privatna. Za sitne pare i pod sumnjivim okolnostima podobni pojedinci domogli su se resursa na kojima se zasnivala privreda bivše države. I sve se, nažalost, umjesto sudskim procesima i vraćanjem nezakonito stečene državne imovine, završilo poznatom krilaticom ko je jamio, jamio je.  

Kada se više nije imalo šta privatizirati, tačnije jamiti, trebalo je osmisliti način kako po zakonu otimati od države. I tada je osmišljen sistem javnih nabavki. Provodi se i po nekakvim zakonima. Šupljim kao švicarski sir, doduše.

Tako se već dva desetljeća putem famoznih nabavki iz budžeta punjenih krvavo zarađenim narodnim novcem tovare džepovi neokapitalističkih moćnika. U pitanju su milijarde maraka na godišnjem nivou.

A hiljade primjera kako se otima od države imamo svakodnevno. Tako izgradnju zidića, koji na tržištu košta desetak hiljada maraka, općina plaća i do pet puta više. Automobil, kancelarijski sto, papir i olovku državna institucija plaća dvostruko, trostruko skuplje. Stotine hiljada, pa i milioni razlike, javna je tajna, uzimaju se na velikim infrastrukturnim projektima.

Budući da je u takvim okolnostima najbolje raditi za državu, u javne nabavke uvukao se društveni kancer – korupcija. Najbitnije (i najteže) je, dakle, dobiti posao. Ostalo je lako. Nagrada je na kraju - rastale se svi u lancu, a i ponuđaču (tako zovu firmu koja radi za državu) ostane dosta. I sve po (šupljem) zakonu. Na gubitku su samo država i opet građani.

Ko uspije spriječiti krađu u javnim nabavkama, mišljenja su mnogi, dobrim dijelom je riješio i ekonomski problem ove zemlje. Agencija za javne nabavke BiH uputit će uskoro Vijeću ministara novi državni zakon kojim bi se trebao uvesti strožiji nadzor nabavki. Daj Bože da bude tako.