Zenički rudari, koji su godinama silazili u utorbu jame pogona Stranjani ne znajući hoće li se više ikada vratiti porodicama, jučer su, sa suzama u očima, držeći u crnim rukama, prekrivenim ugljem, najlonske kese sa stvarima iz ormara, zauvijek napustili Stranjane koji se, zvanično, zatvaraju. 

Više od 48 sati trajala je njihova borba da spase jamu koja hrani njihove porodice. Svjesno riskirajući živote, dok se smjenjuju ekipe Hitne pomoći koje ukazuju pomoć iznemoglom komoratima, odbijali su izaći iz jame kako bi pokušali spasiti “svoje” Stranjane i jedini izvor zarade.

Ali, osim novinarskih ekipa, niko drugi nije želio čuti njihove vapaje. Izdali su ih svih. Najprije država, sistem, Uprava, direktor…, a potom i Sindikat, ali i kolege iz druge dvije jame zeničkog rudnika što ih je itekako zaboljelo. Bio je to šamar koji će zauvijek pamtiti.

Uvidjevši da su dovedeni u bezizlaznu situaciju, da je odluka o neulaganju u Stranjane neoboriva, pomišljali su na najgore. Ogorčeni, prijetili su i da će se zapaliti ispred kapije. Sramotno, osim njihovih zabrinutih porodica da ne padne mrtva glava, niko drugi nije pokušao da im, barem, pruži riječ utjehe.

I kada su postali svjesni da niko ne mari za njih i da su prepušteni sami sebi, a da će sistem dozvoliti i da se ubiju, teška srca, pomirili su se s sudbinom, izašli iz jame, spakirali stvari i pognutih glava krenuli kućama dok su niz njihova garava lica padale suze.

Napuštajući pogon, kroz suze su govorili da će Stranjani zauvijek biti u njihovim srcima, i da strahuju da se ista sudbina ne desi i u ostale dvije jame zeničkog rudnika, pa da svi ne završe na ulici. Međutim, kako to biva u našoj zemlji, za upozorenja tamo nekih rudara kod Zenice, ne mari niko, šta, tobože, oni znaju.

U međuvremenu, za rudara iz Stranjana važi ona „Šuti, trpi i radi“, dok im država i sistem, ponovo, ne pokažu zube i ne izbace iz neke druge jame, sa kesama u rukama, bukvalno na cesti.