Bosna i Hercegovina svakodnevno ostaje bez mladih obrazovanih ljudi, a time i bez novca koji je uložen u njih. Država, naime, za jednog srednjoškolca tokom školovanja inkasira od 100.000 do 150.000 maraka, a za studenta i do 200.000 KM. No, njihovom emigracijom taj novac država bespovratno gubi.
Prema istraživanjima, odlaskom mladih država gubi desetine milijardi maraka. To je ogromna cifra, pogotovo za državu kao što je BiH. Još je žalosnije što niko ne pokušava spriječiti ovaj negativni trend. Sramotno je i da ovakve statistike uopće ne uznemiravaju nadležne.
S druge strane, Evropa jedva čeka školovanu mladu radnu snagu, od koje će koristi imati i budžeti tih država.
Olako se svega odričemo i ne razmišljamo koliko će nas to dugoročno koštati. Novac koji država uloži u obrazovanje mladih, da ne idu iz BiH, oni bi vratili svojim radom, a zemlja bi imala prosperitet. Zbog toga moramo stvoriti ambijent da mladi ostaju u BiH, dok ne bude kasno. Ali, sve dok tako ne bude, njima će u glavi biti: “Bježi gdje te noge nose, a oči vode.”
O ovim poraznim činjenicama govore i podaci Svjetske banke, prema kojima polovina građana rođenih u BiH, ne živi više ovdje. Među emigrantima je 55 posto visokokvalificiranih osoba, a od njih je 11 posto ljekara.
Malo bolje uređena zemlja i sigurniji poslovni ambijent zaustavili bi emigraciju i pomogli da se Bosna i Hercegovina konačno vrati na pravi put.
Stabilizacija zemlje u ekonomskom, političkom i svakom drugom smislu utjecala bi na građane koji planiraju ići, da to ne urade, ali i da se oni koji su već otišli, jednog dana požele vratiti.
