Slike užasa, razaranja i tragedije stizale su jučer iz Albanije, koju je pogodio zemljotres kakav se ne pamti posljednjih desetljeća.
Iz Jadranskog mora prema istoku neuhvatljiva je Zemljina sila poslala ka Tirani i Draču razaranja, koja su sa sobom nosila tragične vijesti.
Jutro smo dočekali uznemireni, posebno što je i kod nas negdje pred zoru „dobro zadrmalo“, pa nas, kada smo se malo umirili, ponovo uznemirilo. Novi epicentar u Hercegovini. Stručnjaci kažu, to se tlo smiruje. Nervi i zdrav razum pokušavaju sažeti informacije. Ali, džaba, strah je ponekad najjača sila. Pokretačka i ona što vuče natrag.
Tuga na ulicama albanskih gradova, broje se žrtve i skoro svaki sat donosi nove crne bilanse. Iz ruševina se izvlače živi i mrtvi. Nažalost, među njima i djeca. Svijeće su sinoć gorjele širom ulica u Albaniji, spasioci radili bez prestanka. Spominju se srušene kuće i zgrade. Tek usput, statistici za dušu. Plače se za izgubljenim životima.
No, kao što to obično biva, kad smo najslabiji, pokažemo da možemo biti najjači. Kad smo i sami u opasnosti, svjesni da niko i ništa nije zauvijek, stvori se u nama zrno ljudskosti. Pa su tako svoju pomoć albanskim vlastima ponudile komšije lideri Crne Gore, Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, cijele Evrope.
Ljudske živote niko ne može nadoknaditi, ali Albancima je ma i lijepa riječ u ovim momentima veliki znak. Da nisu sami, da mogu računati na prijatelje, da u regionu, gdje počesto sijevaju teške riječi i optužbe, ima nade.
U nekim momentima samo i riječi znače mnogo. Pogotovo kad od tuge i straha zanijemimo!
