Izložba “Jagode i pepeo - tragovima sjećanja” autorice Gabrielle Nikolić otvorena je danas, 27. januara u Bosanskom kulturnom centru (BKC) u Sarajevu povodom Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta.

- Na tlu Balkana više nema nijednog živog člana porodice Zunana pod tim prezimenom, porodice moje babe Radmile Nikolić, rođene kao Rifka Zunana 1909. godine. Njen zapis bio je da preživi smrt svoje sestre i mlađeg brata, potom svog oca - mog pradede Gabriela, koji je poginuo u Prvom svjetskom ratu. U još jednom svjetskom ratu, oktobra 1942. godine, izgubila je majku, i još pedeset članova uže i šire porodice. Stradali su u Dušegupki, vozilu koje je, od logora Judenlager Semlin na Starom sajmištu, kružilo Beogradom do masovnih grobnica u Jajincima. Behu to porodice Beraha, Baruh, Karijo, Pardo, Pinkas i Zunana. Nacisti im ni tamo nisu dali pravo na vječni mir, već su njihove kosti pred kraj rata iskopane i spaljene, a pepeo istovaren u rijeku Savu da ga voda zauvijek odnese – prisjetila se Nikolić.

Dodala je da se o gubitku i žalovanju u njenoj porodici nije govorilo.

- Dugu tišinu prekinuo je pronalazak kutije sa fotografijama, više od pet decenija skrivene u zidu našeg porodičnog stana. Na pitanje mog oca da li da fotografije odnese svojoj majci u Toronto, njen odgovor je bio: „Sine, ja sam ih sakrila da ih više ne vidim, jer jedino tako sam mogla da nastavim da živim za svog muža i vas, moju djecu” – kazala je Nikolić.

Tada je počela njena opsesija ljudima sa fotografija, fascinacija njihovim kratkim životima i nasilnom smrću.

- Bol je pojam i osjećaj koji ignorišemo po svaku cijenu, klonimo se njegove težine. I, ne tako rijetko, obmanjujemo sebe i druge, te na pitanje - kako si, najčešće bez razmišljanja odgovaramo - dobro sam. A nisam. I tako je babina neodbolovana patnja preskočila jednu generaciju i pronašla mene da se o njoj staram. Ja sam čuvar tužnog naslijeđa, arheolog porodičnog blaga patnje, vječnog žalovanja u tišini. Ja, žena koja djece nemam, posljednji sam potomak porodice koji čuva uspomenu na ljude kojih više nema – rekla je Nikolić.

Izložbu je posvetila svim porodicama koje su doživjele surovi gubitak voljenih osoba kroz ratove, „ne praveći podjelu na rasnu pripadnost, geografski položaj ili vjeroispovijest“.

- Jer, svakog čoveka duša boli podjednako, i to se ne da mjeriti ni odmjeravati. Zahvaljujem se Bosanskom kulturnom centru Kantona Sarajevo na pozivu da svoju izložbu „Jagode i pepeo – tragovima sećanja“, predstavim publici u galeriji prostora nekadašnjeg sefardskog hrama. Nakon završetka II svjetskog rata u kome je izgubilo život skoro devedeset posto jevrejskog življa, jevrejska zajednica daruje hram gradu Sarajevu 1948. godine. Jedini uslov bio je da prostor služi isključivo za namjene iz oblasti kulture. Hvala vam što poštujete dato obećanje, i što ste me pozvali da budem gost u vašem gradu, tu gdje je moj život začet, dok je otac služio vojni rok kao radarista na aerodromu Rajlovac – istaknula je Nikolić.

Zahvalila se i Ministarstvu kulture i sporta Kantona Sarajevo za podršku dokumentarnom filmu u nastajanju pod istim naslovom, u koprodukciji sa Udruženjem za razvoj kulture, nauke i umjetnosti „SCENA“.

- Mojoj sarajevskoj keridici, Amiri, ženi sa imenom koje znači kruna na persijskom, urdu i hebrejskom jeziku, hvala za dušu i razumjevanje i što je srcem ušetala na scenu mog stvaralaštva. Mojoj beogradskoj keridici, Barbari, čiji tekstovi nesebično prate moje izložbe. Mojim roditeljima, sestri i njenoj djeci, za ljubav, podršku i sevdah – kazala je autorica izložbe.