Muhamed Šabić (35), jedan od 29 preživjelih rudara u jami Raspotočje, u najtežim trenucima svog života mogao se obratiti samo i jedino Allahu, dž. š., i nikome drugom. Svi ostali su zakazali. Da nisu, ova tragedija u kojoj je pet rudara izgubilo život ne bi se dogodila.

Borac kao i svi rudari, Šabić, otac troje djece, nakon što je zatrpan 500 metara pod zemljom, zajedno sa svojim kolegama ustao je na noge i počeo se boriti za život. Nisu pokleknuli. Gladni, žedni, prestravljeni, 18 sati kopali su rukama boreći se za zrak, svaki udisaj, i nisu odustajali dok su im u sekundama prolijetale slike života ispred očiju.

Na njegove suze i bol, ali ni na radost da je preživio, ne može se ostati ravnodušan. Dočekao je da pod vedrim nebom klekne i zahvali Allahu, dž. š., za život i da zagrli svoju djecu, suprugu, bolesnog oca.

Iako im dugujemo mnogo, a od njih možemo naučiti još više, ovih hrabrih ljudi sjetimo se samo kada se dogodi nesreća. Baš kao i država, koja ih je odavno zaboravila i zbog čijeg se nemara i događaju nesreće poput ove posljednje.

Da smo normalno društvo, Šabić i njegove kolege ne bi nakon ove nesreće morali preklinjati nadležne da im omoguće bolje uvjete rada, nego bi se ponosili dobivenim državnim priznanjem, koje nedvojbeno zaslužuju.