Prosto je nevjerovatno dokle seže drskost gatačke trojke - Denisa Zvizdića i najbližih mu rođaka, Aljoše i Dubravka Čampare. Dogodila se moralno nedopuštena pojava da krvlju natopljenom zemljom upravlja dezerterska zajednica i pritom još prijeti bh. patriotima i braniteljima koji su im omogućili da uživaju budžetski, odnosno narodni novac i najljepše funkcije.
Poluge moći i prisile
Dok Izetbegovići, Čampare i Zvizdić oblače najskupocjeniju “Burberry” garderobu vrijednu hiljade maraka, naši siromašni borci i 25 godina nakon rata još nose maskirne uniforme.
Zaista se jedino u SDA-ovoj promašenoj priči o patriotizmu može dogoditi da ministar policije, koji je kao vojni obveznik pobjegao iz zemlje, prijeti borcima koji su svoje živote davali kada je ovoj državi bilo najteže. Da podsjetimo, braća Čampara odmah na početku agresije na BiH pobjegla su u zapadnu Evropu, kao što je to tada učinila i Aljošina vjerenica Šejla Jugo, danas Turković.
Komentari po društvenim mrežama i među borcima više su nego ponižavajući po ministra - ratnog kukavicu. Ali, kukavice, po običaju, nemaju moralna nahođenja da bi ih to pogodilo. Dodatno, staro je pravilo da, kada se kukavice dokopaju poluga moći i prisile, kao što su policijski specijalci, oni bi ih bez imalo razmišljanja i grižnje savjesti koristili protiv naroda.
Apsolutno tačan podatak da je Aljoša Čampara tražio na sastancima u FMUP-u da specijalce pošalju na promrzle borce, ne može se uvjerljivo demantirati, jer je bilo previše svjedoka. S druge strane, poštovanja je vrijedno odupiranje sarajevskog ili zeničkog komesara da poslušaju ministra - kukavicu i dezertera, jer ti časni policajci nisu htjeli silom na svoje saborce.
"Junački" kompleksi
Stoga, Aljoša Čampara i njegova brojna familija Zvizdića, Isovića i drugih postaju prolazna i odvratna pojava u političkom životu Bošnjaka koja će nestati već u oktobru ove godine.
Dok oni tvrde da ih obaraju Radončić i „Avaz”, mi kažemo da će ih oboriti napaćeni narod koji nisu imali hrabrosti da brane, ali imaju hrabrosti i bili su spremni da ga tuku.
Suprotno od Čamparinih „junačkih” kompleksa, dobro je da policija nije tukla borce.
Uostalom, Fahrudin Radončić kao ministar sigurnosti BiH dobio je trajno poštovanje građana ove zemlje jer se odupro pritiscima da pošalje policiju na demonstrante koji su zbog JMBG broja bili opkolili Vijeće ministara i Državni parlament te, kasnije, kad je odbio da formira neustavni krizni štab koji je trebao, po Lagumdžijinoj i Izetbegovićevoj želji, tući narod u demonstracijama od 7. februara 2014.
