Nema političke volje da se udovolji zahtjevima roditelja 102 djece ubijene u neljudskim zločinima u Prijedoru tokom rata, smatra gradonačelnik ovog pitomog tužnog gradića Milenko Đaković. 

I svoj stav ponavlja kao mantru, s manje ili više varijacija, ali uvijek neuvjerljivo, arogantno, bezdušno.

Zna načelnik Đaković da postoje ubijena djeca i u drugim mjestima. Pa poručuje očajnim roditeljima koji samo traže spomenik u gradu, da se zločini nisu desili samo u Prijedoru. Uvjeren je da Prijedor ne treba biti prvi grad u BiH u kojem će djeca dobiti zasluženi spomenik.

Ponovio je to ovih dana Fikretu Bačiću, predstavniku roditelja ubijene djece, koji mu je prenio želje roditelja i predložio nekoliko lokacija na kojima bi spomenik mogao biti napravljen.

Žali, eto, rekao je Đaković Bačiću za ubijenom djecom. Nije ni protiv spomenika. Ali, ako već mora, neka to bude spomen na svu djecu ubijenu u 20. stoljeću. Bez imena, prezimena, godišta. Predlaže, eto, Đaković takav spomenik. U nadi da će imena biti zaboravljena. Od svega što treba i mora biti zaboravljeno jeste takav gradonačelnik.