Više od stotinu godina širom svijeta slavi se Očev dan, najčešće treće sedmice u junu. Dan je to u čast očeva, očinstva i utjecaja koji očevi imaju u društvu.

Za žene već znamo. Drže četiri kuta kuće. Mame su opet od pamtivijeka centralna figura svakog odrastanja, no nova vremena očeve su uvela u naše živote u potpuno drugim ulogama. Danas očevi nisu namrgođeni, strogi, s vječno skrivenom šipkom ili kaišem iza leđa. Očevi nove generacije s ponosom zaslužuju svoje titule. Njima su djeca i porodica važniji od svakog posla, hobija, zabave s društvom.

Najljepši period

Oni danas ustaju i mijenjaju pelene, vode svoje potomke zubaru, u školu, budu s njima u najvažnijim trenucima u životu. Danas, a jesmo li to mogli zamisliti prije samo tridesetak godina, očevi idu na porodiljsko bolovanje. Mama se vrati na (budimo iskreni) bolje plaćen posao, otac ostaje s bebom kod kuće.

Zato zaslužuju ovu priču.

Dragan Stanišić iz Bijeljine, VKV mašinbravar, radnik Vazduhoplovnog zavoda „Orao“, ističe kako je ponosni otac četvero djece. Jelena i Konstantin tek su napunili četiri, a Magdalena i Uroš dvije godine.

Dragan je bio na porodiljskom kada je stariji par blizanaca imao deset mjeseci.

- To mi je najljepši period u životu. Bio sam s njima, gledao ih kako pokušavaju hodati, slušao njihove prve izgovorene riječi. Svaki otac bi trebao iskoristiti dio porodiljskog, biti stalno uz svoju djecu dok odrastaju. To meni nije ništa bilo posebno jer mislim da se i majka i otac moraju posvetiti podizanju i vaspitavanju djece podjednako. Ja radim sve ono što radi i moja supruga. Ne pomažem, kako se to obično kaže, već radim što je moja dužnost i obaveza kao roditelj. Kad čujem da neko kaže „pomažem supruzi“, malo mi to izgleda izvještačeno - priča Dragan.

U njihovoj kući nema podjele na muške i ženske poslove. Supruga Slađana i Dragan čine sve da njihova divna porodica radi kao satić. Ne gleda se ko će peglati, ko kupati djecu, usisati, napraviti i poneko jelo.

- Dogodi se da supruga ne bude po četiri do pet dana s nama. Onda preuzimam ulogu i oca i majke. Ništa mi nije teško, pozitivno razmišljamo o životu, pa vjerujem da se tada stvari slože ako treba. Djeca se divno slažu, blizanci su, ali različiti po karakterima. Stariji par sad ide u obdanište, pa se mlađima možemo više posvetiti – priča Dragan.

Ispunjenje sna

Dugogodišnju ljubav s Azrom krunisao je brakom, a imaju devetogodišnju Sarah i trogodišnjeg Mustafu, koji je dobio ime po svom legendarnom djedu.

- Roditeljstvo je ispunjenje mog dječačkog sna, obaveza da pošteno učim i odgajam svoju djecu kroz život. Na njih prenosim savjete mog rahmetli oca Mustafe i mame Budimke - kaže Jasmin, koji je imao 27 godina kad je prvi put postao otac.

Priča da se znalo da će njegov sin nositi ime po djedu i priznaje da mu je srce puno kad ga zovne Mustafa.

- Razlika između Mustafe i Sarah je šest godina. Dosta su različiti, Sarah ga kao starija štiti, ali znaju se i posvađati - govori ponosni tata.

Od anegdota vezanih uz odrastanje svoje djece Jasmin izdvaja pitanja kćerkice Sarah.

- Često me zna pitati: „Tata, zašto se Mustafa zove kao djed, a i tvoj djed je bio Mustafa. Je li to tako dogovoreno?“. Naime, moj tata je dobio ime po svom djedu, a moj sin po mom ocu. Najsretniji sam čovjek na svijetu što ponovo porodica Hukić ima Mustafu. Veoma mlad sam ostao bez tate i želim svu svoju ljubav koja je meni nedostajala kroz odrastanje da prenesem na svoju djecu. Roditeljstvo je najljepši Božiji dar i zahvalan sam dragom Bogu što imam ova dva mala ljudska bića. Volim ih, živim za njih i svoju porodicu - kaže Jasmin.

Kriv za sve

Banjalučanin Branislav Borenović, predsjednik PDP-a, priznaje da mu politika ne daje previše vremena, ali kad ga ima, trudi se da bude najbolji otac svojim sinovima, 16-godišnjem Marku, 12-godišnjem Nikoli i šestogodišnjem Stefanu. To znači svakodnevnu „borbu“. Momci se bore za svoju poziciju u porodici, Borenović i supruga za svoju. No, zajedno su tim u kojem Branislav nije uvijek predsjednik.

- Ponekad osjećam da sam ja kriv za sve jer nisam dovoljno kod kuće i to jeste najveći problem i izazov. Često sam odsutan i prihvatam da je tata kriv ako nešto nismo uradili, ako smo negdje zakasnili i ako je tati iznenada iskrsnuo sastanak – kaže Borenović.

No, dodaje da je odavno naučio da je ravnoteža važna, a u porodici još i važnija. Svi imaju svoje zadatke i poslove i važno je da ih ispune.

- Često se govori da su očevi oštriji, agresivniji, teži. Ali, to ne mora biti tačno. Važno je znati svoje mjesto i uživati u njemu - zaključuje Borenović.

Sadik: Ja sam zadnja brana nestašlucima

Sadik Drkenda iz Mašića kod Goražda je otac tri divne kćerke, Lamije, Ilme i Dalile.

Kako je „u manjini“, tako pomalo u šali kaže da su majke i žene u porodicama s više ženske djece „šefice“.

- Žena je stub kuće, nju niko ne može zamijeniti. Otac nekako dođe kao zadnja brana nestašlucima, autoritet koji stvari drži pod kontrolom i kad niko drugi ne može - kaže Sadik.

Sa suprugom Mirelom svakodnevno uči roditeljstvo, savladava novo vrijeme, običaje i načine života, te nove izazove. Društvene mreže, telefoni, novi načini komunikacije i puno informacija Sadiku i Mireli stvaraju brige.

- Za odgoj djeteta danas je potrebno mnogo više truda, strpljenja i pažnje, ali borba za egzistencijalna pitanja ne ostavlja dovoljno vremena za to - žali se Sadik.

Sjeća se kako se njegova generacija „sama odgajala“, ali zna i da su druga vremena, da roditelji idu za poslom, a djecu odgajaju vrtići i škola.

Sadik radi u firmi, a poslije posla obrađuje porodično imanje. Curice su još male, ali hoće pomoći.

- Onda ih ja nagradim s nekoliko maraka kako bi sebi nešto kupile. Tako im pokušavamo stvoriti radne navike koje će im trebati u životu - pojašnjava Sadik.