Neposredno iza Aerodroma Dubrave kod Živinica skreće se u selo Padžići, koje pripada kalesijskoj općini. Putem prema unutrašnjosti sela nižu se jedna za drugom prelijepe kuće i još ljepše cvjetne avlije, na kojima bi pozavidjela i najmodernija bosanska čaršija.

Drveni tavan

I taman kada se pomisli da je bajka zaokružena, na jednoj od uzvisina ukaza se stara i klimava, drvenim direcima ojačana bosanska šeperuša, ali okrečena i čista kao da se želi oteti sirotinji koja je održava desetinama godina.  

Ne volim kada čujem da neko kaže da muslimani ne valjaju. A kako bih ja ovako bolesna deverala da mi nije muslimana, priča nam Zarka.

Na drvenom stepeniku koji vodi u kuću dočekuje nas pogrbljena sedamdesetogodišnja starica. Zarka Padžić se zove. Živi sama. Preživljava od osamdesetak maraka socijalne pomoći i pažnje dobrih ljudi. Nije od velike priče. Ne žali se, nikome ništa ne zamjera niti se na koga ljuti. Neimaština u kojoj živi, kaže, Allahova je volja i na tome „ne treba  hatoriti“.

- Ono nekad nestane, ali čovjek se treba strpjeti. A i ne treba mi mnogo. Od socijalne pomoći platim struju, a što pretekne dam za lijekove. Pitaju me kako živim u kući s drvenim tavanom iznad glave, bez vode, bez kupatila. Velim: Tako Allah hoće. Moglo je da nemam ni ovo, pa kako bih onda? Imam jednu sestru udatu, a i njoj nije lako - priča Zarka, nudeći nas da predahnemo u sobici u kojoj se prosječno visok čovjek teško može uspraviti.

Iako joj teška deformacija kičme ne dozvoljava fizički rad, u Zarkinom kućerku sve blista od čistoće. Primiče se Bajram, veli, pa hoće da joj je „posebno čisto“.

Razgodi vitre

Ne pamti kada je kao dijete počela postiti. Za iftar spremi šta ima, a i komšije je pozovu.

- I kada nemam, niko ne zna. Ima dobrih ljudi što mi donesu nekih namirnica, pa ja to rasporedim, ne razbacujem se ničim. Neko mi donese vitre pa razgodim da imam tokom godine. Evo, ljudi su mi napravili hamandžik, pa mi popravili prozor, pa mi Emir iz Tuzle i njegova hanuma donijeli televizor i tepih da prostrem da mi ne puše ispod poda... - objašnjava Zarka.
 
Iz kuće Zarke Padžić odlazimo postiđeni njenim saburom i toplinom koju u sebi nosi. Ostavljamo je njenoj sirotinji, ali i dobroti muslimana bez koje, kaže, teško da bi preživjela.