Onaj Koji je u Svojoj uzvišenoj Veličanstvenosti toliko siguran u vlastito postojanje da je slobodan temeljni iskaz vjerovanja i izjavu pripadnosti islamu, u stanju početi negacijom božanstva te, osim toga, svojim stvorenjima, ljudima, na volju prepustiti da Ga uzvjeruju onako kako mogu i onoliko koliko hoće, jamčeći im pritom vječno blaženstvo makar taj njihov stupanj vjerovanja bio mali, pod uvjetom da ga ne oskrnave nekim od jasno obilježenih grijehova od kojih je najveći pripisivanje Bogu, Uzvišenom, bilo čega - svega - što Bogu ne priliči.

Pravne škole

Njegova vjera, islam, premda je - radije, upravo zato što je - u svojoj suštini čista duhovnost, s uporedivo malo izvanjskih manifestacionih oblika i odlika (a i one uvijek prepuštene muslimanima određenog vremena na prilagođavanje vremenu u skladu s maksimom „iznutra s Bogom, izvana sa svijetom"), on (islam) je svjetlo (svjetovima) te ultimativni red, ravnoteža i pravednost. U kontekstu pravednosti - dodjeljivanja svemu odgovarajućeg mjesta - islam je disciplina, te se, napose, izvanjski, ne da, niti ga je, po definiciji, moguće disciplinirati, ni „prirodno", ni vještački. Upravo to opiranje izvanjskom uobličavanju i prisilnom naguravanju u (samo) zbirku normi i pravila jedan je, od nenabrojivog mnoštva, razloga pojave i postojanja lepeze gotovo dijametralno suprotnih, nerijetko i suprotstavljenih, mišljenja, stavova i dogmi, pa i cijelog panteona načina i vidova poimanja Boga, Allaha Uzvišenog!

Osim dedukcijom iz korpusa hadisa i prihvatanjem jedne od pravnih škola, danas niko sa sigurnošću ne može ustvrditi da zna kako je Allahov Poslanik (mir neka je s njim i njegovim) klanjao, a kamoli šta više.

Islam je, u njegovoj „natprirodnosti" - od načina objave, preko spuštanja na srce Allahovog Poslanika (mir neka je s njim i njegovim) do njegovog očuvanja u suštini - uprkos mnoštvu tumačenja i ukoričavanja u bilo koji i kakav jedinstven skup stranica koja su se, sva, završila na pokušajima (o čemu svjedoči očuvanje nekih drevnih, čak prevaziđenih, mišljenja, ali i stalna pojava novih te njihovo naporedo postojanje u istom kontinuumu prostor-vrijeme) - sačuvan od skrnavljenja!

Islam je, nadam se da mi čitaoci neće zamjeriti na pojednostavljenju, nepregledna platforma, horizont omeđen šartima (stupovima vjere), njih pet... Muslimani su, u svojoj historiji ali i savremenosti, gotovo u pravilu uvijek nalazili načina da se sukobljavaju - nerijetko i na najkrvaviji način - i to nikada oko toga šta vjeruju, nego kako vjeruju, što se na prakticirajućoj ravni uprizoruje kao pojava i sukob dva ili više tradicija ili, radije, kvazitradicionalizama! Susret dva ili (kao u konkretnom slučaju) više kvazitradicionalizma u jednom vremenu i prostoru, pogotovo tako uzburkanom kakvo je Bosna i Hercegovina, nikada se nije okončao drukčije nego kao sukob dvije (ili više) dogmi.
 
Mezhebi su, osim što su pravne škole kojima su definirani i kodirani osnovni postulati (pravne) škole, škole mišljenja, na izvjestan način i dogmatizacija. Nije li islam jedna široka platforma u okviru koje su se formirala i definirala i takva dijametralno suprotna mišljenja i stavovi - gotovo definirani kao dogma (jer se nevjerovanjem u bilo koji od postulata gubi status pripadnosti pravnoj školi, a time - izravno i/ili neizravno i islamu. Istini za volju, a to će potvrditi svaki dobronamjeran alim: osim dedukcijom iz korpusa hadisa i prihvatanjem jedne od pravnih škola, danas niko sa sigurnošću ne može ustvrditi da zna kako je Allahov Poslanik (mir neka je s njim i njegovim) klanjao, a kamoli šta više. „Kvaka 22" je u tome da se sve priznate pravne škole i sve ostale koje postoje naporedo s njima, sa svoje fikhske i akaidske postavke oslanjaju na potpuno iste hadise! Pritom, ne zadovoljava ni um - a kamoli dušu - pokušaj opravdavanja jedne dogme anihiliranjem i anuliranjem ostalih.

Situacija je paradoksalna koliko i zanimljiva: samoproglašeni čuvari Bošnjaštva i islama te dvije tradicijske tekovine i naslijeđa brane - isključivo - od Bošnjaka i muslimana, i to islamizacijom muslimana, a turkifikacijom, arabizacijom, iranizacijom, vesternizacijom... Bošnjaka!

Koliko god se islam protivio dogmi - u najširem tumačenju pojma - izvan utvrđenih šarta, o uspostavljanju dogme u bosanskom islamu svjedoči i svojevrsno uspostavljanje „svete inkvizicije" u vidu samoproklamovanih čuvara čistote vjere i branitelja izvornog sunneta. No, i ti se „čistunci" mogu podijeliti u dvije skupine: onu koja djeluje na teorijskoj ravni i ponaša se kao srednjevjekovna inkvizicija donoseći fetve i presude u ime privatnih vijeća i neprihvaćenih ili autoriteta koji su davno prokockali i znanje i povjerenje; te oni koji djeluju na praktičnoj ravni, koji preuzimaju božanske prerogative određujući ko je vjernik, a ko nije, ko je nevin, a ko nije, te i ubijajući „u ime Boga"!

Susret dva ili više kvazitradicionalizma u jednom vremenu i prostoru, pogotovo tako uzburkanom kakvo je BiH, nikada se nije okončao drukčije nego kao sukob dvije (ili više) dogmi.

Podrobno analizirajući situaciju u Bosni i Hercegovini - ne samo savremenu nego i historijsku, političku, socijalnu i svaku drugu iscrpljujuću neizvjesnost - slobodan sam zaključiti da u osnovi svega leži fobična reakcija - strah! Strah je, osim što je osnovni psihološko-društveni temelj svega autoritarnog i totalitarnog - normalan rezultat procesa identifikacije, socijalizacije i normiranja društvenih odnosa kroz koje, nedvojbeno je jasno, prolazi naša zemlja i njeni narodi - prije svih najbrojniji, Bošnjaci i bosanski muslimani.

Strah se, na manifestacionoj ravni, javlja kao strah od opasnosti, što pretendenti na politički, vjerski i svaki drugi autoritet, vrlo dobro znaju iskoristiti: zastrašivanjem djeluju na pojedinačni i kolektivni um ubjeđujući ga u bespomoćnost u odnosu na prijetnje od (često, izmišljenog) neprijatelja, manipulišući tako osjećanjima i stavljajući ih u situaciju traženja spasa u hiperidealiziranom bilo čemu - vođi, naprimjer - ili nekoj drugoj nadljudskoj i obogotvorenoj pojavi, što umnogome liči na stanje i situaciju prepoznatljive u karakteristikama srednjeg vijeka. Uz historijski prisutan strah od uskraćivanja, zabranjivanja i proganjanja, umu preostaje samo da identificiranjem sa „spasiocem" (u bilo kojem obliku) „spasi" od opasnosti i tako stekne osjećaj sigurnosti. Ustvari, to je privid kojim se služe pretendenti na vlast, pravo, pravednost i jedino ispravno tumačenje svega. Drugim riječima, taj privid omogućava određenu metodu i tehniku vladanja u kojoj je strah sredstvo indoktrinacije i instrumentalizacije masa. Jedini način pronalaska Srednjeg Puta je oslobađanje od straha.

Prirodan i prihvatljiv

Sve navedeno može se prepoznati u svim manifestacionim oblicima islama kod bh. muslimana 21. stoljeća, na teorijskoj, a još uočljivije na prakticirajućoj ravni. Naporedo sa svim tim „islamima", postoji i ono što neki savremeni autori identificiraju „bosanskim islamom", često nesretno i nespretno koristeći ovu kovanicu za različite svrhe, ponekad, čak, zloupotrebljavajući je, ustvari je tradicija prakticiranja islama na prostorima neuporedivo širim od političkog i društvenog teritorija savremene Bosne i Hercegovine. Temeljem višestoljetne vitalnosti islama u Bosni i Hercegovini i njemu pripadajuće duhovnosti, uprkos svim izravnim i neizravnim udarcima, zabranama, progonima... pobočnim utjecajima, prijetnjama i pokušajima potkupljivanja nosilaca autentičnog i autohtonog islama, može se, s visokim stupnjem sigurnosti, zaključiti da je za bh. muslimana najsretniji spoj „šta se vjeruje", „kako se vjeruje" i „kako se (sve to) provodi u praksi" te stoga, dugoročno, jedini prirodan i prihvatljiv - od svakog straha oslobođen - islam.