Jedna od bitnih karakteristika ljetnih mjeseci na područjima cijele bivše Jugoslavije bila su takozvana kulturna ljeta kojima su se pogotovo manje provincijalne sredine nastojale oteti od svakodnevne ispraznosti i otaljavanja dugih toplih noći. Nažalost, ni ljetne noći nisu više kao što su nekad bile, a strategijske svijesti po našim lokalnim upravama o važnosti pulsiranja kulturnog ozračja već odavno nema, jer se, u principu, naše poslijeratne političke stranke time ne bave pa čak i u vremenu kada su ta tri ljetna mjeseca ključna u profiliranju kakve-takve političke kampanje na predstojećim izborima. Bezočna drskost kojom su se naše političke oligarhije ostrvile na sirotinjsko egzistiranje kulturoloških institucija postala je isuviše prepoznatljiv simbol njihovog planetarnog primitivizma i vizit-karta njihovog reprezentiranja u svim svjetskim, diplomatskim i kulturološkim agendama.

Etablirani festivali

Naši prvi susjedi, prije svega Hrvatska, Slovenija, a u posljednje vrijeme nezaustavljivo i Srbija, Crna Gora i Makedonija, uspostaviše jasnu tananu relaciju između državnih subjekata kojima bi to trebala biti osnovna preokupacija i mnoštva mladih i njihovih raznolikih prekograničnih udruga i art designerskih skupina. Nije više nikakvo čudo da desetak ostrašćenih entuzijasta u Novom Sadu uspije i u vremenu Miloševićevog mraka i retronacionalističkih budalaština napraviti muzički festival koji evropska asocijacija koja okuplja najbolje iz fenomenalne ponude svjetskih događanja proglasi bez konkurencije „Najboljim u Evropi“. Naravno da mislim na „Exit“ i na genijalnu promišljenost mladih organizatora tog megaprojekta kojem je visoki kvalitet bio uvjet nad uvjetima.

Hrvatska je u primorskom i povijesnom okruženju svojih gradova već poodavno utemeljila i visoko etablirala festivalska ljeta poput čarobnih Dubrovačkih ljetnih igara, Splitskog ljeta, Omiškog festivala klapa, Trogirskog festivala srednjovjekovne muzike u fantastičnoj akustici crkve sv. Donata, Filmskog festivala u Puli i Medulinu, a o poplavi novozvukovnih, novotehnoloških i recikliranju starih šlagerskih festivala mogli bi pričati do sutra.

Sarajevo je historijsku šansu u vlastitom profiliranju iskoristilo prije svega u dizajniranju najvećeg filmskog „red carpet“ glamura u obliku senzacionalnog Sarajevo film festivala. A od ostalih ljetnih događanja u bh. prijestolnici skoro da je neuputno spomenuti „Baščaršijske noći“, koje su još u prvim godinama postojanja pokazivale intenzivnu kreativnost i selektivnu izbirljivost, da bi u ovim kasnijim godinama zapale u sirotinjsko otaljavanje i samo još otužnije iskazivanje mrtvila u koje Sarajevo upada nekako s proljeća. I pored takvih nevjerovatnih mogućnosti u ambijentalno-arhitektonskom prilagođavanju raznolikih kulturnih i umjetničkih sadržaja. Da se podsjetimo oduševljenja otkrićem Bijele tabije i njenog vizueliziranja kroz spektakularne izvedbe prve bh. opere „Hasanaginica“ ili drame „Omer-paša Latas“. I na tome se sve završi, kao i na neuspjelom revitaliziranju obnovljenog At mejdana i austrijske pozornice za nedjeljne promenadne koncerte.

Nepodnošljiva lakoća kojom je sveopći primitivizam, pogotovo ovaj koga od milošte zovu turbofolk, nahrupio u naše domove, institucije i duše napravio je pravu pustoš, a ona se ponajprije osjeća u manjim gradovima i mjestima u unutrašnjosti zemlje. Hodajući Bosnom kroz gradove svugdje susrećemo istu ubitačnu monotoniju jada, sivila, otupjela lica natopljena u rezignaciju, nekadašnji domovi kulture su u pravilu zatvoreni ili su postali supermarketi ili bilijar sale s preglasnom muzikom srbijanskih gologuzana i silikonskih ljepotica. Od nekadašnje žive muzike na terasama hotela imamo bijednu interpretaciju skoro pospanog muzičara, a što se danas hrabro naziva ”one band show”. Možda ćemo još samo u Visokom, Bugojnu i Živinicama naići na kakav plakatić u kome amatersko pozorište poziva na predstavu u sklopu lokalnog kulturnog ljeta. Nema više ni one nevjerovatne ostrašćenosti maglajskih studenata koji su još u Titinoj Jugoslaviji bili čudesni primjer uspješnog organiziranja svoga „Maglajskog studentskog ljeta“. Mnogi naši gradovi imaju sjajne arheološke cjeline, poput tvrđava Doboj, Jajce, Banja Luka, Travnik, Tešanj, Maglaj, Sedrenik, Gradačac, Vranduk, Bihać, Bosanska Krupa, Stolac, Trebinje..., a skoro da ništa nisu učinili da osmisle turističko-kulturološki događaj vrijedan pažnje.

Kamene ljušture

„Bihaćko ljeto“ je rijetka manifestacija koja još uspješno, uz ogromne finansijske probleme, tvrdoglavo nastavlja putem objedinjavanja povijesne, prirodne, kulturološke i sportske ponude ovog smaragda na rijeci Uni. Ovih dana Mostar je obilježavao desetogodišnjicu spektakularnog otvaranja obnavljanja Starog mosta i stare gradske jezgre. U ondašnjim trenucima ushita i opčinjenosti cijelog svijeta ovim događajem mnogi su vidjeli blistavu budućnost daljnjeg razvoja „Mostarskog ljeta“. Nažalost, politička šizofrenija koja bjesni ovim gradom čini sve da od njegove ljepote ostanu samo isprazne kamene ljušture i idiotski grafiti fašističkog novogovora.

Politička bratija HDZ-a i SDA zajedno radi na urušavanju Starog mosta i njegovog značaja uprkos stotinama donatora iz dvadesetak zemalja svijeta i uprkos toj nevjerovatnoj buktinji sreće i zajedničkog ponosa više od 5.000 mladih Mostaraca i Mostarki koji su zajedno s najvećim zvijezdama iz regije učestvovali u grandioznom činu otvaranja. Mora se priznati da su zbog fascinacije svojim starinama Općina Konjic i Grad Tuzla jedini u BiH koji imaju punu strategiju razvoja turizma i kulture.

Naravno, uz časnu iznimku od mnogih zaboravljenog Goražda koji sa svojim 17. internacionalnim festivalom ”Prijateljstva na Drini” i 1.500 učesnika iz dvadesetak zemalja s četiri kontinenta uporno prkosi sveopćoj provincijalizaciji jednonacionalnim torovima. Ovogodišnji festival počeo je sinoć, 1. avgusta, i jedina je kulturološka buktinja koja prkosi mraku primitivizma i mentalitetu pustahije i ispraznosti.