Penzioner Asim Zubčević iz Sarajeva, kojem je 89 godina, a njegovoj supruzi Muniri 83, obratio se "Dnevnom avazu", kako kaže, bespomoćan i tužan, žaleći se da još nije dobio penziju.
Zna da nije jedini, da je jedan od hiljadu sličnih slučajeva u našoj zemlji, ali ističe da ne može više trpjeti nepravdu dok političari bezbrižno lješkare na nezasluženim odmorima. Ističe da potpuno razumije ostale penzionere koji ovih dana vlastita prava traže na ulici, s obzirom na to da je veliki dio njih doveden na sami rub egzistencije.
Poštara nema
Posjetili smo bračni par Zubčević u njihovom domu, a oni nam odmah s vrata daju do znanja da ne bi mogli preživljavati da im nije djece.
- I legli bismo i ustali gladni i bespomoćni. Sramota je i tuga na šta su spali penzioneri. Sada moram nekoga moliti, preklinjati za penziju od 450 KM koju sam pošteno zaradio. Oboje smo slabi. Ja nisam u stanju da odem u poštu i tražim svoju penziju - priča nam Asim.
40 godina radio
450 KM rastežem cijeli mjesec
Naglašava da svaki mjesec čeka poštara da mu je donese, međutim, na njihova vrata još nije pokucao. Asim se pita čuje li iko u državi vapaje ove populacije.
- Nama djeca plate režije, a tih 450 KM mi rastežemo kako znamo i umijemo. Ne pitajte nas kako. Za to nema recepta. Ne pamtimo kada smo izašli iz kuće u čaršiju. I za to vam treba para. Stari ljudi su među najugroženijima. Nisu u stanju ni da hodaju, a kamoli da sebi zarade - kazuje nam Munira.
Zaplakao sam
Asim dodaje da svi trebaju razmisliti dobro prije oktobarskih izbora za koga će glasati.
- Zaplakao sam kada sam čuo da penzioneri mole za jednu marku da kupe hljeb. A lopovi se brčkaju po moru, mijenjaju automobile. Ni u klozet ne idu bez vozila, a narod trpi. Zanemarili su i one ljude što su poplavljeni - priča Asim Zubčević.
Brijao Džemala Bijedića
Asim je radio 40 godina u brijačko-frizerskoj radnji u Sarajevu, prekoputa nekadašnjeg kina "Romanija".
- Šišao sam i brijao i našeg Džemala Bijedića. Sjećam se jutra kada sam mu otišao kući, spremali su se za Beograd. Zima je bila. Njegova supruga mi je spremila kahvu, a on je otišao u drugu prostoriju da još nešto završi. To je bio posljednji dan kada sam ih vidio, poginuli su - priča dedo Asim Zubčević.
