Barak Obama (Barack) proglasio je sebe predsjednikom koji je okončao američke ratove u svijetu. Ali, sada je u paradoksalnoj situaciji. Suočio se s dva sukoba koji eskaliraju u dva ključna regiona, zbog čega je prinuđen da razmatra opcije vojne intervencije. Njegovo izbjegavanje da se direktno i duboko uključi u te ratove tumači se kao slabost koja samo ohrabruje druge da se late oružja bez straha da će se neko sa strane umiješati.
Kada veliki građanski ratovi ili sukobi između država bukte bilo gdje u svijetu, Vašington je automatski involviran. Izbjegavanje direktnog uključenja SAD jasna je poruka jer svi akteri na globalnoj sceni prate američke reakcije i prilagođavaju im se. U Iraku, Gazi i Ukrajini Obama je suočen s ispitom koji bi mogao odlučiti o njegovom mjestu u historiji.
Nepopularni rat
Nakon što je utemeljio svoju vanjsku politiku na izvlačenju Amerikanaca iz nepopularnog rata u Iraku, Obama je uvučen u nove sukobe. Munjeviti uspjeh radikalnih pripadnika Islamske države prijeti humanitarnom katastrofom i destabilizacijom nekoliko država tog dijela svijeta. Neki eksperti čak osuđuju odluku da se SAD iz Iraka povuku 2011. godine, ocjenjujući je katastrofalnom.
Kao odgovor na prijeteće vojno preuzimanje Iraka, Obama se odlučio na avioudare. Ali, oni sami po sebi ne donose dugoročno rješenje. Na kraju će Obama morati ili vratiti kopnene trupe u tu državu ili se u cijelosti povući iz sukoba. Isto tako, morat će se fokusirati na to da stabilizira svoje saveznike u Saudijskoj Arabiji i čak obratiti se Iranu za pomoć kako bi napravio balans sunitskom ekstremizmu.
Kada veliki građanski ratovi ili sukobi između država bukte bilo gdje u svijetu, Vašington je automatski involviran. Izbjegavanje direktnog uključenja SAD jasna je poruka jer svi akteri na globalnoj sceni prate američke reakcije i prilagođavaju im se. U Iraku, Gazi i Ukrajini Obama je suočen s ispitom koji bi mogao odlučiti o njegovom mjestu u historiji.
Obami nije pošlo za rukom da riješi izraelsko-palestinski sukob uprkos nadi koja se javila u početku da je moguće postići konačno rješenje. Rat u Gazi samo je podvukao krhkost mira i opasnosti povratka konfliktima. Iako je koncept dvije države najracionalniji, Izrael insistira na tome da Palestina mora biti demilitarizirana, a Palestinci, pak, ni ne pomišljaju na to, već su odlučni izgraditi vlastite sigurnosne snage.
Obama izgleda nemoćno u nastojanjima da spriječi daljnje pokolje kroz insistiranje na izbalansiranom političkom rješenju. Nijedan predsjednik SAD ne može ignorirati izraelsko-palestinski sukob. A pokazivanjem nemoći samo ohrabruje sukobe.
Na istoku Evrope, ruski napad na Ukrajinu test je odlučnosti zapadnih političkih sila i u pitanje dovodi Obamino vodstvo transatlantske alijanse. Njegovo izbjegavanje da uđe u dublje i direktne sukobe s Moskvom možda se čini logičnim, ali se time Vladimir Putin na neki način samo ohrabruje i daju mu se argumenti da Vašington neće uraditi puno kako bi odgovorio na njegovo pritiskanje država u regionu i podjelu Ukrajine.
Najveća greška
Najveća Obamina greška je što je odbacio sve vojne opcije već na početku ukrajinske krize. Kada radite s agresivnim grupama, uvijek morate u tome imati element neizvjesnosti. Time ih držite nesigurnim i samim tim suzdržanim. Ako Kremlj zna da za svoje aktivnosti neće biti i vojno kažnjen, onda će biti odlučniji u ostvarivanju svojih ciljeva.
Ako ruske trupe izvrše invaziju na Ukrajinu kako bi napravile još jedan zamrznuti sukob, te tu državu onemogućile u nastojanjima da se pridruži Zapadu, Obamina slabost samo će biti očiglednija. Predsjednik SAD će se u takvoj situaciji suočiti s jednom od dvije opcije: ili će udovoljiti ruskim ekspanzionističkim stremljenjima ili će pokrenuti mehanizme kojima će se suprotstaviti putinizmu u istočnoj Evropi. A da bi upravo to uradio, Obami trebaju politički, ekonomski i vojni instrumenti koje aktuelni sastav Bijele kuće vrlo nevoljko želi koristiti.
