Na odmoru i rehabilitaciji u hotelu „Reumal“ u Fojnici je i 91-godišnji Ahmet Mešić iz sela Ravna u općini Jablanica. Iako je u desetoj deceniji, Ahmet je vitalan, voli druženje, a to najbolje potvrđuje da je za samo nekoliko dana boravka stekao simpatije osoblja cijelog banjskog lječilišta.
Znao se red
Sa suprugom Rahimom koja je, kako kaže, umrla prije deset godina, dobio je četiri kćerke i isto toliko sinova, a u penziji je više od 35 godina.
- Živjeli smo u zajednici kod oca i majke. Sjećam se, bilo nas je 36 čeljadi. Iako je kuća bila velika, svi smo spavali u jednoj prostoriji kao pilići. Amidža Osman je bio zadužen za podjelu poslova ukućanima, tako da sam ja kao dječak bio čoban. Moj posao je bio veoma odgovoran, jer sam bio zadužen za 400 koza i 200 ovaca – prisjeća se svog djetinjstva ovaj vremešni starac i naglašava da je glava kuće bio pradedo Hasan koji je živio 107 godina.
Iako je u kući bilo puno čeljadi, za sve se, kaže Ahmet, znao red. U vrijeme obroka, žene su stavljale po nekoliko sinija (sofri). Znalo se gdje sjedaju muškarci, gdje žene, a gdje djeca.
- Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio sam u Crnogorskoj petoj brigadi i ratovao na području Fojnice i doline Neretvice. Ostalo mi je u sjećanju bombardovanje sela Gorani u Neretvici i da smo na sebi imali ušiju k'o pljeve. Pušio sam 20 godina, a onda sam sam sebi rekao dosta više i tako je i bilo. Nisam nikada pio, a što se tiče hrane, najviše sam jeo kozije meso i pio ovčije mlijeko – otkriva Mešić tajne svoje dugovječnosti.
Vrstan lovac
Tokom svog radnog vijeka, promijenio je nekoliko preduzeća, a najduže je, kaže, radio u Sloveniji kao građevinar. Bio je i vrstan lovac na kune.
- Jedne prilike moj babo prodao je dva vola na pijaci u Ostrošcu za 1.200 dinara nekom Hondi, a ja i amidža Avdo uhvatili kunu i prodali je za isto toliko para. Eto koliko su bila vrijedna dva vola – s osmjehom se prisjetio Mešić jednog od događaja iz svoje mladosti.
Narod je prije bolje živio
O trenutnoj situaciji u državi malo je toga lijepog što Ahmet Mešić ima da kaže. Ljut je, veli, na bh. vlast koja ne vodi računa o svom narodu.
- Prije je narod mnogo bolje živio. Imali smo hambare pune žita, vodenice, štale pune stoke. Danas narod jedva sastavlja kraj s krajem – govori Mešić.
Milina je kad čovjek ode na hadž
Prije šest godina Ahmet je obavio i hadž.
- Bože mili, ja miline kad čovjek tamo ode. I u Fojnici mi je lijepo, svi me paze, ali kad sam kod kuće meni ne treba doktor. Ja sam sebe liječim. Upecam pastrmku, malo je nasolim i čekićem omekšam pa je stavim na bolesnu nogu. To je prijeki lijek. Sreća nemam loma, a da je lom, onda bi iskopao žile gaveza, pa privio, i vrlo brzo bi kost zarasla – otkriva nam Mešić neke od tretmana iz narodne medicine.
Milina je kad čovjek ode na hadž
Prije šest godina Ahmet je obavio i hadž.
- Bože mili, ja miline kad čovjek tamo ode. I u Fojnici mi je lijepo, svi me paze, ali kad sam kod kuće meni ne treba doktor. Ja sam sebe liječim. Upecam pastrmku, malo je nasolim i čekićem omekšam pa je stavim na bolesnu nogu. To je prijeki lijek. Sreća nemam loma, a da je lom, onda bi iskopao žile gaveza, pa privio, i vrlo brzo bi kost zarasla - otkriva nam Mešić neke od tretmana iz narodne medicine.
