Prošlo je već šest mjeseci kako je Rusija pokrenula ofanzivu protiv Ukrajine, a zapadni lideri i dalje debatiraju o tome kako se nositi s neoimperijalističkim aktivnostima Kremlja. Nažalost, niti ograničene sankcije, kao ni udovoljavanja ne rješavaju problem Rusije Vladimira Putina.
Zapad se suočava s dva neprijatna izbora: ili će pomoći u kolapsu „putinizma“ ili se suočiti s godinama nesigurnosti koje će potkopati i NATO i EU i ugroziti sigurnost evropskog istoka. Zapadne sile imaju direktan sigurnosni interes u izgradnji ruske države i ohrabrivanju društva da smijeni Putina i demontira njegov sistem vlasti.
Dvije poruke
Zapad se mora fokusirati na dvije poruke: rusko-ukrajinski rat je dio šire subverzivne strategije Kremlja koja se mora onemogućiti. Druga poruka je - insistiranje na subverziji istoka Evrope, pa i cijelog kontinenta, obit će se o glavu Rusiji.
I ruski su građani suočeni s jasnim izborom. Oni će ili morati tolerirati Putina i suočavati se s rastućom izolacijom države, sve većom represijom i brojnijim sukobima u inozemstvu, ili će u cijelosti zamijeniti vrh u Kremlju i početi obnovu Rusije, koja će na međunarodnoj sceni onda igrati pozitivnu ulogu.
Zapad može ubrzati Putinovu puzajuću propast. Ekonomska situacija u Rusiji sve je gora kako jačaju zapadne sankcije. Bruto društveni proizvod se smanjuje, pada industrijska proizvodnja, protok kapitala doseže alarmantne razmjere i država ulazi u stanje dugotrajne recesije.
Nadolazeća kriza hipercentraliziranog sistema treba biti pozdravljena, a ne tretirana kao još jedan faktor nestabilnosti regiona. Ako Putina zamijeni čak i radikalniji nacionalista, čega se pribojavaju neki politički faktori, Rusija će se samo dublje zaputiti u pravcu daljnjeg propadanja i međunarodne izolacije zbog sve većeg sraza sa Zapadom. Moskva neće započeti frontalni rat sa Zapadom jer njena vojska nije dorasla snazi i potencijalima SAD i NATO-a.
Smrt „putinizma“, dakle, može se očekivati. Ekonomske sankcije bit će sve štetnije ne samo po ruske građane već i lične Putinove prijatelje koji su se obogatili s te pozicije. Sve manji prihodi koje će ubirati vlasti u Moskvi negativno će se odraziti na životni standard, doći će do nestašica te povećanja nezaposlenosti. Sve će to generirati nezadovoljstvo ljudi.
Kontrola Kremlja nad teritorijem može se oslabiti tako što će se podržavati federalizacija Rusije, insistirati na pravima manjina i regionalnim samoopredjeljenjima. Također, treba podržati i nacionalne pokrete u nastajanju širom već previše raširenog ruskog teritorija. Takve inicijative u skladu su s kampanjama u kojima se zagovara poštivanje demokratskih standarda i ljudskih prava, na čemu počivaju, ali i insistiraju i SAD i EU.
Rat u sjeni
I Zapad sam po sebi može pokrenuti vlastiti „rat u sjeni“ protiv Putina, na isti način na koji je to uradio u slučaju Sovjetskog saveza i hegemonije te države na istoku Evrope. Način za to je da podržavaju demokratske inicijative i pokrete za suverenost među brojnim narodima koji žive na području današnje Ruske Federacije. Više od petine stanovništva ove države nisu Rusi. Mnoge od tih nacija, od sjevera Kavkaza do krajnjeg istoka Sibira, uskraćene su i za neka osnovna prava, poput vlastitog identiteta, jezika i kulture.
Ruski federalizam samo je kamuflaža za autoritarizam koji osigurava Kremlju da postavlja lokalne šerife po svom ukusu u svih 85 federalnih jedinica. Jedna međunarodna kampanja koja bi zagovarala iskreni federalizam Rusije naišla bi na podršku velikog broja ruskih regiona u kojima sve veći broj građana prezire političku i svaku drugu kontrolu koju Moskva vrši, istovremeno ekonomski potpuno zanemarujući ta područja.
Zapad, naravno, ne može voditi procese na terenu. No, može stvarati prilike za nastajanje nove Rusije, u kojoj će domaću diktaturu i imperijalne ambicije zamijeniti sve ljuća i razočaranija masa građana.
Rađanje demokratske i neekspanzionističke Rusije mogao bi biti bolan proces. Ali bez toga „putinizam“ će samo dalje vući Zapad dublje u sukobe po uzoru na ukrajinski.
