Bolna tišina vladala je jučer u Vrselju, selu nadomak Zenice. Jama je zatrpala rudare Mehmedaliju Halilovića (30) i Mehemeda Dizdarevića (32), dvojicu najboljih drugova, dvojicu, kako u selu za njih kažu, zlatnih momaka dok su zajedno zarađivali hljeb sa sedam kora.
Ožalošćene porodice ekipi „Avaza" ispričale su nam da su Mehmedalija i Mehemed zajedno odrastali, momkovali, počeli raditi u jami Raspotočje, zajedno poginuli...
Svi u srodstvu
Na licima komšija vidjeli su se bol i tuga. Svi mještani sela su u srodstvu. Kažu da su njih dvojica bili momci za primjer, radini i pošteni, kakvi su im i očevi i ostatak familija.
Ispred kuće Mehmedalije Halilovića muk. Otac Esad ljubazno nas je pozdravio i drhtavim glasom kroz suze ispričao da mu je ovo treće dijete koje je izgubio.
- Ranije mi je umrla kćerka, a izgubio sam i još jednog sina. Taman sam bio pripremio materijal za garažu da pravi, a, eto, mog Mehmedalije više nema... Svima nama Bog daje neko iskušenje, a, evo, ja sam izgubio troje djece i ne znam zaista otkud mi suze i snaga da sve to podnesem - govori plačnim glasom Esad.
Mehmedalijin brat Nihad imam je u džamiji u Novom Travniku. Cijelu noć je, kaže, proveo bdijući ispred kapije i čekajući informacije o bratu. Nesretnu vijest je cijeli dan krio od majke Sabihe. Na kraju je, ipak, morao reći.
- On nam je bio najmlađi brat. Njega sam baš volio i, koliko god da se trudim da razum prevlada, ne mogu sakriti emocije. Samo se nadam da je preselio s dinom i imanom. Trenutak kad su mi rekli da je mrtav, da je ostao u grupi od petorice rudara, pamtit ću cijelog života - kaže brat poginulog Mehmedalije.
Majka Sabiha krajičkom šamije neprekidno briše suze i bolno uzdiše. Nema snage ni da progovori...
Iza Mehmedalije su ostale dvije kćerke, jedna drugi razred osnovne škole, druga ima dva mjeseca.
Nedaleko od porodične kuće Halilovića komšije su došle u posjetu i braći Mehemeda Dizdarevića zvanog Meša. S Mešinom braćom Hikmetom i Kasimom razgovarali smo u krugu jame Raspotočje dok su iščekivali vijesti. Čekali su nadajući se da će ugledati svog brata, zagrliti ga i zajedno krenuti kući na ručak kod majke Vahide.
Dva sata poslije ponovo smo se sreli na njihovom kućnom pragu u Vrselju.
Uzdasi komšija
Nažalost, izrazili smo im saučešće, a brat Kasim kazao nam je da ovaj dan nikada neće zaboraviti.
- Sve je meni bilo sumnjivo dok smo čekali. Nemoguće je da se dogodi gorski udar bez belaja... - kaže Kasim.
U kući samo duboki uzdasi komšija, prijatelja i rodbine. Dok komšinice smiruju Vahidu, Mehemedovu majku, ona ridajući govori: „Nema više mog Mehemeda..."
- Šta ću i ja na ovom svijetu, majko draga, šta me snađe... Šta ću sad bez mog Mehemeda - jecala je Vahida.
Drugi brat Hikmet u naručju čuva Mehemedovo dijete koje zbog velikog broja ljudi neprestano plače. I Hikmet plače...
Selo kao da je ukleto
Mehmed Dizdarević, rođak poginulog Mehemeda, ispričao nam je da mještane sela Vrselje stalno pogađaju tragedije.
- Ljudi umiru mladi, rade svakakve poslove i stalno se događaju nesreće. I ja sam prije nekoliko godina nastradao u jami Stranjani. Ovo naše selo kao da je ukleto, jer je u posljednjih nekoliko godina mnogo mladih ljudi umrlo - kaže Mehmed Dizdarević.
