U proljeće 1996. godine, nekoliko mjeseci poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma, pisao mi je Kemal Kurspahić, znani bh. novinar, opisujući kako su moja, tada već višegodišnja javljanja iz Njujorka podsjećala na refren kultnih sarajevskih nadrealista. Dok je Ratko Mladić terorizirao Sarajevo, oni su mu pjevali: „Ratko, Rato - sredit će te NATO“!

U tom se pismu mogao pročitati i neskriveni lament - što se Mladićev poraz nije dogodio mnogo ranije. I što, osim „razvlačenja pameti“, Sarajlijama tada nisu postavljeni temelji za nemogućnost razvlačenja haške pravde sada i prema njemu i Radovanu Karadžiću! Jer, NATO je to mogao završiti u svega nekoliko mjeseci, zaista kao u pjesmi (nad)realista.

Opasne tvorevine

Ali, sve to nekako postaje „opće mjesto“ jer, iako se de jure „zna“, de facto se i ne zna kako bi zaista NATO reagirao ako Putin instalira „Novorusiju“ na istoku Ukrajine, kao što su Milošević i ostali zaokružili „RS“ u Bosni i Hercegovini. Ne zna se, a znalo bi se, samo da je NATO u Bosni na vrijeme spriječio da Ratko Rato i njegovi sljedbenici i danas prave političko blato.  

Neizbježno je bilo o tome razmišljati proteklih dana u toku samita Sjevernoatlantske vojne alijanse u velškom gradiću Njuportu, na kojem je, eto, i Crna Gora stavljena na brzu traku za NATO savez do 2015. A da o BiH, osim protokolarnog spominjanja, niko nije obavezujuće govorio!?

Iako su bh. političari (ministar odbrane Osmić) najavljivali da će BiH biti primljena u MAP (Akcioni plan za punopravno članstvo), kao posljednju čekaonicu za ulazak u NATO, sve je pretvoreno u još jedno lažno obećanje.

Naravno, članstvo u ovom zapadnom vojnom savezu za Bosnu odavno je veći prioritet od ulaska u EU. Ovo potonje sad ostaje na dugu štapu, jer Evropska komisija (EC) neće imati ni komesara za proširenje.

Imajući u vidu Ukrajinu, koja vrije, što zbog vlastitih, što zbog posthladnoratovskih (i zapadnih) grešaka, te Vučićevu Srbiju koja hrli u Evropu, s ponekom ruskom kočnicom, sve do Banje Luke, Bosni bi, svakako, bilo bolje da je u NATO gnijezdu, makar za te zajedničke vrijednosti morala ratovati - na pravoj strani.

Novo vrijeme

U Velsu je spomenuta „nova era“ i da je ovo najteži period od rušenja Berlinskog zida (1989.). Jer, sporazum kojim se definiraju odnosi Zapada i Rusije, „Temeljni akt“ iz 1997. godine, o okončanju hladnog rata sve manje važi! Novi „hladni rat“ niko ne želi ni da spomene, ali interesni, a ne ideološki rovovi, već su iskopani.

Nakon aneksije Krima, oko Ukrajine, kao nekad oko Bosne, ne postoji konsenzus u Evropskoj uniji. I NATO je već, javili su, po tom pitanju podijeljen na dvije struje.

Na „jastrebove, kojima pripadaju saveznici koji se osjećaju najugroženiji Putinovim obećanjem da će braniti govornike ruskog jezika ma gdje bili, a to se posebno odnosi na Poljsku i baltičke zemlje, i na golubove, koje predvode evropske zemlje s najsnažnijim trgovinskim odnosima s Rusijom, Njemačka, Italija i Francuska” (Hina).

Još se navodi, a to je s američke verande vidljivo i zbog najnovije okupiranosti Bliskim istokom, kako je predsjednik Barak Obama (Barack) „na strani golubova“. A desničarski kanadski premijer Stiven Harper (Stephen) „na strani jastrebova“. Ipak, sasvim izvjesno - svi brane iste vrijednosti.

Svojevremeno je profesor Nerzuk Ćurak s Fakulteta političkih nauka u Sarajevu govorio da NATO i jeste „pitanje vrijednosne orijentacije društva“.

No, „malo je neozbiljna i nevjerodostojna država koja na najvišoj instanci vlasti donese odluku da su strateški ciljevi ulazak u NATO i članstvo u EU, a onda nekoliko godinama dezavuira i relativizira te odluke“, upozorio je Ćurak na jednoj tribini.

Zbog zajedničkih vrijednosti, dolazi mi opet, iako sam to već javno na TV-u i učinio, da se Bosancima koji su slušali moje izvještaje iz UN-a ispričam zbog toga što sam makar samo i zvučao kao da „najavljujem“ NATO intervenciju u Bosni između 1993. i 1995. godine, kao da sam „pjevao“ spominjani refren (nad)realista.

Nažalost, niko se od političara još nije izvinio za opstrukciju ulaska BiH u NATO. Niti „politički žirant“ za taj proces (Zlatko Lagumdžija), niti Milorad Dodik, o čijim „šlagerima“ više ne vrijedi gubiti vrijeme.

Doduše, novinarima je lakše - uglavnom nemaju šta izgubiti.

Dolazi mi opet, iako sam to već javno na TV-u i učinio, da se Bosancima koji su slušali moje izvještaje iz UN-a ispričam zbog toga što sam makar samo i zvučao kao da „najavljujem“ NATO intervenciju u Bosni između 1993. i 1995. godine