Antihumani sadržaj vjerovanja da tehnologija rješava sve ljudske probleme i da se svi oni mogu svesti na tehnološke, nailazi na kritiku u svjetskoj literaturi svih vrsta. Kritiku modernizma kao tehnologizma moguće je sresti u literaturi od filozofije, sociologije i kulturologije do politikologije i geopolitike i u svim tim oblastima je veoma obimno tematizirano opasno stanje u kojem su se svijet, kultura i čovječanstvo u cjelini našli zbog nerazumne i neopravdane vjere u ideju napretka koja se svodi na tehnološki napredak i razvoj iskorištavanja prirode.

Neprijatelj prirode

Čovjek u tom kontekstu postaje neprijatelj prirode, mada još uopće niti ne zna šta je to priroda u svom izvornom smislu i značenju, koja je njena moć i kako ona može odgovoriti na izazove vlastite negacije.

Činjenica je da je prevladavajući duh tehnologije pretvorio cijeli sadržaj našeg svijeta u predmet moguće obrade u cilju iskorištavanja i da je takav odnos obuhvatio ne samo prirodu i ono što se može nazvati prirodnim pojavama nego i oblast humanuma.

Oni koji su najdublje razumjeli ovaj tok razvoja moderne civilizacije uvidjeli su da se sve ono što je humani sadržaj življenja pretvara u praznu deklaraciju humanuma, da je marginalizirano, a ustvari se sve podvodi pod kriterije upotrebljivosti i iskoristivosti, tako da je svaka sloboda, a pogotovo sloboda bezinteresnog proizvođenja, tj. aktivnost stvaralačkog duha, izgubljena. Za sposobnost da se odupre takvom toku unutrašnjeg porobljavanja koje od ljudi pravi predmete upotrebe, od najveće važnosti je, svakako, kvalitet mišljenja i sposobnost da se nasuprot stihiji tehnologijskog zbivanja afirmiraju istinski humani sadržaji ljudskog življenja i djelovanja.

Mi smo već utvrdili i u prošlom prilogu rekli kako se u svijetu uopće, a i kod nas u našoj zemlji osobito, kvalitet mišljenja i sposobnost djelovanja u skladu s nekim humanim ciljevima, a prije svega ciljevima razvoja slobode i prava čovjeka, rapidno smanjuje, da u dubljem smislu riječi niti nema mišljenja koje bi bilo na nivou stvarnih izazova koji su nametnuti čovjeku, a da su u našem slučaju osobito banalnost i praznina političkog mišljenja u našoj zemlji dostigli enormnu razinu.

Svaki historijski subjekt, u ovom slučaju takav subjekt je narod Bosne i Hercegovine, koji nosi odgovornost za sudbinu svoje zemlje i kvalitet svog života, mora prije svega da bude duhovno i intelektualno sposoban da definira historijski, politički i ukupni osnov svog postojanja i djelovanja. Odnosno mora da definira šta je to o čemu je dužan voditi brigu, s čime se u proizvodnji života kao historije suočava i s kojim snagama i na kakav način misli djelovati da bi sačuvao one vrijednosti bez kojih sam život više nije život, sloboda nije sloboda i prava nisu prava, nego fikcije.

Dužnost da osigura ovakav način mišljenja pripada prije svega tzv. političkoj eliti svakog naroda. Ako je politika osnovni način djelovanja ljudstva u oblasti historije i stvaranja oblika društvenog života, onda je osnovno pitanje na koje mora biti dat jasan odgovor, pitanje o tome šta je predmet politike koju vodi dati subjekt - narod, partija ili organizirana ljudska grupa, osobito onda kada dobije kontrolu nad političkim životom u državi.

Naravno, od kako je svijeta i od kako postoje države, zna se da je  sama država, tj. njeni teritorij, status, granice i sigurnost njenih stanovnika, ono što je prvi, najvažniji i apsolutni zadatak onih koji vode državu, odnosno koji su joj na čelu. Nije potrebno posebno dokazivati, jer se to vidjelo odmah i golim okom, da kod nas, u momentu kada je uspostavljena nova, tzv. demokratska vlast, tj. kad je Savez komunista izgubio kontrolu nad državom i kada je jedna ideja države prestala da dominira, nije postojala nikakva jasna svijest o tome kako se odnositi prema državi. Čak mnogima nije bilo jasno ni to koja je to naša država i zbog čega je biće, status i kvalitet države ono što je osnova postojanja ljudi koji žive u Bosni i Hercegovini.

Iz uvida u političke ideje i programe tada glavnih političkih snaga bilo je evidentno da nijedna od njih nema ni izdaleka jasnu ideju, a pogotovo koncept koji bi izražavao smisao i interes integriteta i kontinuiteta naše historije o tome i da je nastalo stanje u kojem jedni za državu smatraju jedino onu koja je kao posljedica Velikog rata 1914. godine nastala arbitrarno 1918. godine, kroz sporazum sila pobjednica s predstavnicima tri naroda (Srba, Hrvata i Slovenaca).

Politička snaga

Drugi su smatrali da je njihova država Hrvatska, dok su treći polazili od stava da im je Federacija s Bosnom i Hercegovinom kao jednom od njenih članica zadovoljavajuća i u smislu programa nisu formulirali stav o vlsatitoj državi. Tako je nastalo stanje u kojem su glavne tadašnje političke snage i ideološki nosioci politike tri vladajuće stranke u zemlji bile podijeljene na Srbe, koji su bili za Jugoslaviju, Hrvate, koji su bili za pripajanje Hrvatskoj, i tadašnje muslimane i bivše komuniste, koji su bili za održanje Federacije i Bosne i Hercegovine unutar nje.

U času kad je nestala sa scene ona politička snaga koja je nosila ideju državnog jedinstva Bosne i Hercegovine (Savez komunista), ona snaga koja je to državno jedinstvo i status ostvarila kroz odgovarajuće političke i ustavnopravne odluke, državno jedinstvo i identitet Bosne i Hercegovine došli su u pitanje. Nijedna od političkih snaga ili pokreta nije bila na visini izazova koji je na logičan način došao kao posljedica njihovih politički neodređenih i nezrelih stavova i ponašanja.

Stoga je na nužan način moralo doći do sukoba koji je završio kao rat s genocidom kao glavnom metodom rješavanja historijskih pitanja i u tom smislu svi akteri političkog odlučivanja snose u odnosu na taj rezultat svog političkog djelovanja određeni dio odgovornosti za katastrofu naše historije.

Katastrofa se sastoji u tome da kada su svi okolni narodi definitivno odredili svoj status, definirali svoju državu i odredili joj odnos prema okolnim državama u svijetu, naša država nije još uspjela da se u osnovi definira kao država, nego postoji kao provizorij.

Provizorne politike, diktirane izvana, ili politike vođene bez osnove u ideji o državi i njenim historijskim pravima, uz besramnu trgovinu državom i njenim pravima koja je vođena, i nisu mogle proizvesti ništa drugo do ovo stanje države bez državnih prerogativa, politike bez cilja i održavanja statusa bez definicije prava i odnosa među ljudima koji u državi žive.

Nažalost, to što je glavni uzrok našeg sadašnjeg stanja ne prepoznaje današnja politika, a to nije ni moguće s obzirom na ljude koji tu politiku vode.

Političke ideje koje se u našoj zemlji nude su niz apsurdnih floskula (kao npr. „Alijin put“ ili „Svaki mjesec hiljadu radnih mjesta“), a ideje se svode na fraze iz arsenala svjetske socijalne misli (kao „Država za čovjeka“) bez razumijevanja njihovog značenja i mogućeg konteksta i uvjeta njihove primjene.

Intelektualna i moralna insuficijencija našeg političkog establišmenta je najteži uteg u našoj historiji. Sve te floskule i ideje su jasni znakovi intelektualne nedoraslosti, a moralna praznina koja iz njih zjapi vidi se u činjenici ne samo da one nisu ostvarene nego su i neostvarive, tako da se svode na jednostavnu prevaru i zavođenje ljudi.

Nažalost, to što je glavni uzrok našeg sadašnjeg stanja ne prepoznaje današnja politika, a to nije ni moguće s obzirom na ljude koji tu politiku vode

Intelektualna i moralna insuficijencija našeg političkog establišmenta je najteži uteg u našoj historiji