Nema više nikakve sumnje kako će škotski primjer, a nije isključeno da se isti negativni rezultati referenduma o osamostaljenju ponove i u „španskoj“ Kataloniji, dodatno oblikovati praktičnu svijest Evropljana. Neproduktivno je dodatno atomizirati zajednički životni i ekonomski prostor - pretpostavljajući mu samo ekskluzivnu kulturnu autonomnost. Jer, na koncu, svemu treba pridodati i pitanje zajedničke regionalne sigurnosti.
Rusija protiv svih
Moguće je izvući i poruku za novi politički realm Evrope pa da „domino efekt“ krene i u drugom pravcu: da se kolo okrene naopako i da se uvidi kako je povezanost svijeta nezaustavljiv i nepovratan proces. I da je folklor nacionalizama u biti i sve više „samo“ raznolikost nošnje i nacionalnih kapa – „tresiguz” uz pijani vrisak - od bećarca do vranjanca. Puno je o tome slika i iz našeg šarolikog etničkog sokaka.
Od krvavog raspada Jugoslavije 1991. godine i mirnog pada Berlinskog zida 1989., prije četvrt stoljeća, gdje je god ideja zajedničke, slobodne i ujedinjene Evrope saživjela, i još više postala ekonomski isplativa, kao u Njemačkoj, tu su procesi, bez ikakve prisile, krenuli suprotno od onog u Rusiji.
Za razliku od Angele Merkel, nove evropske Čelične lejdi, ruski Vladimir Putin, pozirajući uz portret Petra Velikog, opet bi ognjem i mačem da zaokružuje (stare) sfere interesa. Besprimjerno je i govoriti koji je model bolji, ali se o trendovima - Merkelovom i Putinovom - ima šta kazati.
I kako iza ove njemačke kancelarke stoji zajedničko uvjerenje i američka administracija, tako danas Amerika i Njemačka predstavljaju najprecizniji evropski ključ za zabravljeno „istočno pitanje“, koje je trebalo davno zaustaviti rusku ekspanziju na ove prostore.
Zato bi u novom „ratu“ između (ruskog) romantizma i (zapadnog) pragmatizma pobjednik mogao biti sasvim izvjestan. Jedino se još ne mogu predvidjeti sve izravne i kolateralne žrtve ovog sukoba, koji će mijenjati formu i oblike, ali će sigurno potrajati.
Nažalost, u ruskoj fioci još je i nekoliko balkanskih zemalja. I njih će Moskva imati na svojoj geostrategijskoj paleti, koristeći se tamnim i svijetlim nijansama, od panslavizma do „antifašizma“.
U toj će nošnji Putin i defilirati u Beogradu 20. oktobra - na dan kada je Crvena armija prije ravno 70 godina s dozvolom Tita učestvovala u oslobađanju bivšeg glavnog grada, bivše nam zajedničke domovine. No, hoće li Putin još i cjelivati ruku srpskom patrijarhu Irineju, kao potvrdu sveslavenskog bratstva – neukusno je nagađati!
Osim te (geostrategijske) predstave za onaj dio opijenog balkanskog puka koji se prečesto divio (?!) zlatnim carskim kočijama, iza svega se krije i sasvim otvoreni poziv na političko i ekonomsko vazalstvo.
Preko bosanskih mileta (Milorada) i baketa (Bakira) do srbijanskog Tome (Nikolića) i makedonskog Nikole (Gruevskog) - taj ruski (i turski) „bratski“ zov u posljednjih nekoliko desetljeća nikada nije bio glasniji.
Rusija je tu više nego ikada! Sada je jasno, i kao što je to rekao profesor Ivo Banac kako je interes Moskve da se Jugoslavija kao liberalni, skoro pa „skandinavski“ trend-model raspadne - bio jači od američkih želja da ta zemlja kao svijetli evropski primjer opstane!
Evo rukavice u lice historičara: da Rusija nije rovarila, svi bi danas od Triglava do Vardara već bili u Evropskoj uniji!
A to što danas Milorad Dodik i Bakir Izetbegović tragično veličaju ruskog cara ili (novog) turskog sultana, a ne Kulina bana, ostavljajući Sarajevo bez spomenika - svog, nekog bosanskog velikana - nije viza za evropsku budućnost u koju se krivo kunu.
Škotsko "ne"
Ironija je i da bi pravim vlasnicima Bosne i Hercegovine - Bosancima (i Bošnjaci su samo turska riječ za Bosance) – „bilo bolje“ da uz pitomi nagovor Semira Osmanagića, jedinog balkanskog Indijane Džonsa - počnu uvažavati svoju „faraonsku“ povijest. Nije to bez pameti kad već imaju piramide u temeljima i dobru zemlju - Butmirsku civilizaciju („but mir“ – znači „dobra i mehka zemlja“ na staroilirskom jeziku) - koju su Austrijanci obznanili na svjetskom arheološkom kongresu u Sarajevu 1894. godine.
S historijom se nije igrati u Evropi! Jer, kako je to nedavno napisao američki novinar Beni Avni nakon razgovora s Dodikom za njujorški „Newsweek“, „u Bosni svjetski ratovi imaju trend otpočinjati, ali ne i završavati“.
Nasreću, škotsko „ne“ (pro)bosansko je da, iz svih ovih razloga.
