Američki kolega koji je pratio minule izbore u Bosni i Hercegovini ljubazno me moli da ne daje izjavu za novine! No, izbornu nedjelju prokomentirao je u kasni „šejtanski sat“ kao „protraćenu priliku“, u kojoj su nacionalisti ponovo trijumfirali.

Dobitnici i gubitnici

O Bosni opet govore oni koji je dobro razumiju, analizirajući je i sa ove, američke, strane Atlantika. To su ponekad, priznaje kolega, čak „stratezi diletanti“, valjda i iz prevelike ljubavi. U Americi je, bez ikakvog cinizma, mnogo onih koju su u Bosnu, jednostavno, zaljubljeni. To je nekako postala i stvar intelektualnog prestiža!

Dovoljno je u proteklih 20 i više godina sagledati koji su to sve američki pisci pisali, intelektualci pričali, a političari bosanskim metrom mjerili, čak i kad su govorili o pukim interesima, pa da se ta bosanska ljubav odmah prepozna. Bosanska lista u Americi je predugačka! Bosanski moralni kapital je čak i veći, kao još nepotrošeni rezervoar neke univerzalne ljudskosti!

I na sigurnosnom planu moglo bi doći do pozitivnih pomjeranja. Iako blizak Miloradu Dodiku, hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović je jasno i glasno za NATO

Svi su izgledi da tako i ostane, čemu je potvrda najnovija rezolucija američkog Kongresa. Ili, kako mi je to rekao profesor Suad Kurtćehajić onomad u Sarajevu: „Čak je i nesavršeni Dejtonski sporazum dokaz da ga je pisao neko ko je mnogo volio Bosnu!“ Sad su pravnici na potezu.

Opet, „anonimni“ američki kolega kaže da su se u BiH poslije ovog izbornog kruga izdvojili oni kojima lični izborni gubitak znači stranački dobitak i oni drugi što su došli do duvara. Za ove potonje svaki je izborni poraz značio samo hapsanu! Zato će njihov novi četverogodišnji „imunitet“ biti pod budnim okom, jer BiH je sve više parlamentarna demokratija.

Nove izborne kalkulacije u Bosni kao da dodatno inspiriraju i naše američke prijatelje. Lamentiraju, očekivano, nad propuštenim šansama i ponavljanju povijesti s (ultra)nacionalnim tronošcem - s klimavom trećom nogom, na tom niskom bosanskom sjedalu. Predugo je tu, pored SDA i HDZ-a, taj mutirani SNSD, u čijoj izbornoj kampanji završnu riječ ima pravoslavni patrijarh (!?) i to iz Srbije!?

Poslije iskazane „narodne volje“ vrijedi ona Kopernikova: „Ipak se okreće!“

Ti drugi, kaže američki kolega, spominjući SNSD, morali su se bukvalno preko izbornih rezultata spašavati zatvora. Ali, dodaje, „svima je jasno da niko nije pobijedio“ i da uskoro te „sretnike čeka đavo s ugovorima za prodaju duše“ u raznim oblicima, veli, „neprincipijelnih koalicija“. No, čak i u Bosni poslije iskazane „narodne volje“ vrijedi i ona Kopernikova: “Ipak se okreće”!

Ekonomija bi, zapravo, mogla biti najveći dobitnik ovih izbora! Bit će, dakle, i ispravnih, a ne rogobatnih koalicija. I bit će novih, praktičnih kadrovskih poteza! Ne može se sve opet svesti na jednostranačku birokratiju, jaransku ili rodbinsku diplomatiju...

Uostalom, odavno se već zna ko je to u BiH, recimo, dobar u ekonomiji! I, kakav bi profil predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH trebao biti pa da novi premijer povuče Bosnu i iz ralja regionalnog klijentizma. Da zemlju spasi od, katkad, galopirajućeg političkog utjecaja Moskve ili Ankare. I da je istinski, a ne samo deklarativno, pozicionira tamo gdje bi joj bilo najkorisnije: između Berlina, Brisela i Vašingtona!

Novi konsenzus

I na sigurnosnom planu moglo bi doći do pozitivnih pomjeranja. Iako blizak Miloradu Dodiku, hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović je jasno i glasno za NATO!

Tu bi se Bosni mogao dogoditi jedan praktični sigurnosni konsenzus. Uz Bakira Izetbegovića, sve to bi trebao podržati i Mladen Ivanić. Oni ne smiju oklijevati da Dodika izoliraju kao usamljenog političkog vazala Moskve, ako se on već sam ne izvuče iz te avanture. Sazrelo je valjda i shvatanje da velike zemlje, uključujući i Republiku Tursku, odavno vode politiku vlastitih geostrateških prioriteta. A na malima je da vješto izbjegnu tuđe ratove.

Tu su i događaji u vezi s kašnjenjem intervencije turske vojske u kurdskom gradu Kobaneu, čiji mogući pad upoređuju sa Srebrenicom. To, opet, otvara niz moralnih pitanja, uključujući i česte tirade „neupitne“ potpore Ankare prema Sarajevu, sada, nasreću, iz sasvim drugih razloga nego od 1992. do 1995. Pred tim činjenicama novi kolektivni šef BiH ne može zatvarati oči, bez obzira na lične afinitete.

Jednostavno, Bosna i Hercegovina nije ničiji amanet, niti je politička babovina, još manje nečija gubernija! Evo, blizu 400.000 Bosanaca, koji nisu glasali za pobjednika, već za različite kandidate za bošnjačkog člana Predsjedništva, također su dokaz da BiH treba demokratskog predsjednika, a ne političkog prestolonasljednika. I to se mora poštovati!