Iako su majske poplave u BiH donijele niz uznemirujućih i šokantnih snimaka, vijest o dramatičnom spašavanju četveromjesečne bebe Amne iz Maglaja obišla je svijet. Međutim, za njene roditelje Amira i Mirsadu Sofić drama nije trajala samo nekoliko minuta, koliko je prikazano na TV snimku.
Foto: Avaz (Maglaj je polovinom maja bio potopljen)
Poslije ponoći 14. maja vodena bujica potopila je centar Maglaja, a zvuci vjetra i vode koja je nosila sve pred sobom ulijevali su im strah u kosti.
Bijele plahte
- Potop se desio tako naglo da je teško opisati. Naša kuća nalazi se iza zgrade Općine, četvrti-peti objekt prema katoličkoj crkvi, a to znači da smo veoma blizu rijeke Bosne. Za tren oka sve je bilo pod vodom i više nismo imali mogućnost stati na tlo i krenuti bilo gdje s bebom. U kuću su udarala stabla i balvani, lupalo je jako. Nismo znali je li zemljotres, kuća se drmala kao da se pomjerala s mjesta. Dok se još moglo, gledali smo s prozora kako voda nosi šupe, i to zidane. Imali smo osjećaj da će se i naša kuća srušiti. Bilo je strašno - prisjeća se Mirsada.
Bez struje, vode i drva situacija je postajala sve gora.
Foto: Avaz (Mirsada Sofić s kćerkom jedinicom)
- Ložili smo četke od obuće i kuhinjske daske da bismo Amni napravili hranu. Živjeli smo u potopljenoj kući. Pokušavala sam dobiti MUP, vatrogasce, Civilnu zaštitu. Međutim, zbog jake bujice nije nam se moglo prići čamcem. Moj brat nazvao je rodicu u Sarajevu i ona je alarmirala Oružane snage BiH. Cijeli naredni dan trajalo je lociranje. Prvo su nam rekli da izađemo na krov i izbacimo nešto bijelo, a kada su preletjeli iznad nas, vidjeli su bezbroj bijelih plahti po krovovima i balkonima. Onda je pozvala rodica i rekla da suprug, pored te bijele plahte, obuče nešto crveno i maše nečim crvenim - pojašnjava Mirsada.
Porodica Sofić evakuirana je u popodnevnim satima 15. maja.
- Vjerujte da nisam imala predstave ni koji je dan ni koliko je sati, sve se izgubilo, samo mi je beba bila na pameti. Kada smo se pripremali za odlazak, morali smo razvaliti krov, tako da smo počeli kisnuti i odozgo. Konačno, do nas se spustio vojnik Mevludin Zukić. Naš spas. Kada me je pripremao za podizanje, zakačila sam se za odžak, sve je bilo klizavo. Možete zamisliti tog straha - govori Mirsada.
Situaciju je dodatno otežavao jak vjetar, koji nije dozvoljavao da se helikopter umiri iznad kuće Sofića, ali hrabri Zukić i njegove kolege iz posade nisu odustajali.
25 metara ispod
- Kada sam se prvi put spustio na krov, nisam znao po koga idem i prvo što sam vidio bila je beba. To mi je prvo zapalo za oko, jer i ja sam otac, imam dvoje djece. Srce mi se sledilo. Nisam se usudio zakačiti na sajlu dijete i roditelja koji se prvi put susreće s helikopterom i zato sam rizik preuzeo na sebe. Vjerovatno su me i emocije savladale. Kada sam se vratio po bebu, vidio sam da njenu nosiljku ne mogu zakačiti za sebe, jer nije odgovarala opremi koju dužimo. Imao sam povjerenja u iskusnu posadu helikoptera, uzeo sam korpu u ruke, dakle ničim nije bila zakačena za mene, i dao znak da evakuacija može početi - prisjeća se Zukić.
U tim momentima majka Mirsada nije imala snage gledati šta se 25 metara ispod nje dešava s njenom kćerkom jedinicom.
- Bila sam izgubljen slučaj. Ja sam bila dignuta, ali uopće se ne sjećam jesam li išta vidjela iz helikoptera - tvrdi Mirsada.
Bez obzira na dugogodišnje iskustvo, strah je obuzimao i Zukića.
- Gledano iz današnje perspektive, moglo bi se reći da nisam bio svjestan ozbiljnosti situacije i, tek kada sam se odvojio od krova, prvi put u životu, a radim taj posao dugo, uhvatio me strah i počeo sam razmišljati šta ako, ne daj Bože, krene po zlu. Hvala Bogu, nije. Kada sam ušao u helikopter, pogledao sam da vidim je li Amna živa. Spavala je, a ja sam prišao, poljubio je i osjetio kako mi pada teret sa srca - kaže Zukić.
No, agonija majke Mirsade potrajala je još nekoliko trenutaka.
- Kada su unijeli bebu u helikopter, mislila sam da su je ugušili. Bila je zatrpana dekama i, tek kada sam je uhvatila za nosić i kada se trznula, došla sam sebi. Ona je samo tako slatko spavala, a u helikopteru su svi plakali - govori Mirsada.
Narednih nekoliko dana porodica Sofić provela je kod rodbine u naselju Misurići, a po povratku u Maglaj među njihovim prvim gostima bili su Mevludin Zukić i njegov kolega, pilot Elvir Kadrić.
- Imao sam želju da vidim Amnu, prirasla mi je srcu, osjetljiv sam na djecu. Otišao sam s kolegom i ekipom Hayat TV-a i, kada sam vidio kakav je haos u dvorištu i kući voda napravila, ponovo sam se rastužio - iskren je Zukić.
Sila vode i vjetra
- Sila vode i vjetra ulila nam je strah u kosti i, kad god pada kiša, pratimo nivo rijeke Bosne. Jedne noći suprug je dva puta išao na gradski most da izvidi stanje jer, ako se gore krene izlijevati, rekla sam, ja je više u kući neću čekati - ističe Mirsada te zahvaljuje volonterima iz Tešnja, Gradačca, Breze i drugih bh. gradova koji su im pomogli da očiste dvorište i kuću od mulja.
Veliki pritisak
- Tek kada su nam Elvir i Mevludin počeli pričati šta nam se desilo, uhvatila me ogromna panika. Shvatila sam kakav je to rizik bio i otad izbjegavam razgovor o tome, iako je bio veliki pritisak jer je sve zanimala ta priča - govori Mirsada.
