Sanda Rašković-Ivić, koja je 12. oktobra ove godine izabrana za predsjednicu Demokratske stranke Srbije (DSS), koju je osnovao i donedavno vodio bivši srbijanski premijer i predsjednik SR Jugoslavije Vojislav Koštunica, prije 14 godina imala je sramnu ulogu u Haškom tribunalu.
Ratni duhovi
O Sandi Rašković-Ivić, rođenoj Zagrepčanki koja je u DSS ušla opčinjena Koštunicom, ovih dana dosta pišu regionalni mediji, podsjećajući da je ona kćerka Jovana Raškovića, nekadašnjeg člana Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), koji je na nagovor "oca nacije" Dobrice Ćosića 1990. u Kninu osnovao Srpsku demokratsku stranku (SDS) i raspalio ratne duhove.
Sanda Rašković-Ivić, naime, kao psihoterapeutkinja i direktorica beogradskog Centra za psihoze na suđenju Dragomiru Kunarcu, Radomiru Kovaču i Zoranu Vukoviću za silovanja u Foči 13. septembra 2000. godine tvrdila je da se „može smatrati da se silovanje nije dogodilo ako o njemu nema medicinske dokumentacije"!
Odbrana Kunarca i ostalih nastojala je uz pomoć Rašković-Ivić dovesti u pitanje kredibilitet žena iz Foče i okolice koje su pred Tribunalom javno svjedočile o ponavljanim silovanjima koje su nad njima počinili pripadnici srpskih snaga, uključujući trojicu spomenutih. Kunarac je osuđen na 28, a njegove kolege silovatelji Kovač i Vuković na 20 i 12 godina zatvora.
- Postoji velika praznina između priča o silovanju i nedostatka medicinske dokumentacije o posljedicama tih silovanja, ako su se te stvari doista desile - izjavila je u Hagu Rašković-Ivić, prenijela je tada agencije SENSE.
Rašković-Ivić rekla je i da "bode oči činjenica da je priloženo vrlo malo medicinske dokumentacije, a da psihijatrijske uopće nema".
Tvrdila je i da "silovanje uvijek dovodi do psiholoških posljedica koje ne mogu nestati bez liječenja" te da je iznenađuje "lakoća s kojom su se svjedokinje silovanja adaptirale na normalan život, a da nisu prošle tretman".
Dokazni postupak
Tada je tužiteljica Pegi Kuo (Peggy) upozorila Haški tribunal da se kredibilitet svjedokinja ne može dovoditi u pitanje samo zbog nedostatka dokumenata.
Kao prvo, ratne okolnosti i zarobljeništvo spriječili su žrtve da odu na pregled. Osim toga, mnogo žena oklijeva tražiti pomoć ljekara nakon silovanja.
Suprotstavljajući se aktuelnoj predsjednici DSS-a, tužiteljica je podsjetila da fizičke posljedice silovanja mogu s vremenom nestati, a "psihičke se mogu zatomiti".
- U ovom su predmetu svjedočile samo one žene koje su bile u stanju, dakle dovoljno jake, da na sudu govore o silovanju. Dokazni postupak tužioca i ne zasniva se na medicinskim dokazima i zato bi bilo pogrešno zaključiti da žrtve nisu proživjele traume ako nisu priložile takvu dokumentaciju. Vi niste u mogućnosti da dajete mišljenje o tome jesu li se silovanja dogodila - sugerirala je nakon toga tužiteljica Kuo tadašnjoj svjedokinji Rašković-Ivić.
Sagledavajući ovakve nastupe Rakšković-Ivić, ako bi ljudi poput nje bili "nove nade srbijanske politike", javnost regiona morala bi biti itekako zabrinuta.
Ako treba oružja, valjda će se naći...
Jovan Rašković, prema zapisu Pere Zlatara, ostao je upamćen po rečenici na jednom ratobornom skupu Srba u Hrvatskoj. Tada je poručio:
- Nemojte od mene tražiti oružje. Ali, ako treba oružja, valjda će se naći neko ko će vam ga dati - kazao je Rašković i ubrzo potom, sav u strahu zbog duhova koje je pustio, pobjegao u Beograd.
Tamo je i umro 28. jula 1992. godine, nakon što je doživio debakl na izborima kandidirajući se kao protukandidat Miloševiću za predsjednika SR Jugoslavije. Vojno tužilaštvo u Splitu stavilo ga je na listu podstrekača rata.
