Lukomir, planinsko selo koje se nalazi na južnim obroncima Bjelašnice, uvijek je inspiracija za novinske priče. Specifično je po mnogo čemu. Jedino je naseljeno mjesto u BiH na nadmorskoj visini od 1.500 metara. Administrativno pripada općini Konjic, a svi mještani svoj boravak, kako kažu, prijavili su u Kantonu Sarajevo. Najviše ih je u općini Hadžići, gdje imaju nekog od rodbine ili su napravili kuće, a potom na Ilidži, u Hrasnici, Vogošći...
- U Konjic idemo samo kada trebamo izvaditi rodni ili smrtni list, ili šta drugo od papira. Ja sam ti prošle zime stanovala u Vogošći kod brata. Đe ćeš kad se razboliš nego u Sarajevo - kaže nam Nura Čomor.
Lukomir je jedinstven i po kamenim kućama prekrivenim šindrom od trešnjinog drveta. Ovo je jedino mjesto, kako kaže Salih Čomor, koje tokom rata nije izgorjelo.
- Zato ti ovdje niko nije dobio bilo kakvu donaciju. Kako je bilo prije rata, tako ga i sada vidiš. U svakoj kući bilo je devet, deset, pa i 20 čeljadi. Bilo je oko 50 domaćinstava. Selo puno ljudi. A tek stoke. Koliko ovaca, krava konja... Divota ih je vidjeti predvečer kada se vraćaju s ispaše. Bila su to lijepa vremena. Bila je i četverogodišnja škola. Mada je na istom mjestu i danas, đaka nema. A kako će, kada zimi Lukomir svi napuste. U proljeće se ponovo vraćamo. Bar mi stari. Omladina otišla u gradove - priča Salih.
Mada ulazi u osmu deceniju, zdravlje ga dobro služi.
- Ovdje ti je sve domaće. Mlijeko, sir, jaja... A tek ova hava. Sijela su nekad bila posebna priča. Po cijelu noć se šališ, smiješ, uz pečeni krompir, sir, kamjak, a dobro bi se i zamezilo. Svak' bi osušio meso za zimu. Dolje u gradu - sve vještačko. Hrana nije k'o ovdje - pojašnjava Čomor.
Salih Čomor: Ulazi u osmu deceniju, ali zdravlje ga dobro služi
U ovom selu su snimani filmovi „Gluvi barut“ i „Nebo iznad krajolika“. Filmadžije dođu i odu, turisti selo posjećuju ljeti, a nadležni – nikada!
Tako Lukomir ostaje selo ni na nebu ni na zemlji. Mještana je sve manje, a kada više ne bude ni njih, ostat će priča o posljednjem pravom bosanskom selu.
Do cure i nazad tri sata hoda
Predvečer, odmah iza večere, kako kaže Šefko Čomor, išlo bi se u ašikovanje u drugo selo.
- Pješke sat i po, a isto toliko i kada se vraćaš. Posjediš, ašikuješ s curom te iza ponoći ponovo nazad. Tek što si leg'o, čini mi se svane, pa tako svaki dan - pripovijeda on.
Tužna Nurina priča
Za jedan dan ovdje se znaju promijeniti i četiri godišnja doba, pa nam je ispričao i priču njegovog oca kada su se svatovi Nure Čomor spasili u posljednji čas. Tada, pedesetih godina prošlog stoljeća, po mladu se išlo pješke, a dovodili bi je na konju.
- Iako je bio juni, iznenada je počela padati kiša i led zajedno. Velika mećava. Kada se to desilo, oni su bili negdje kod Dugog polja na Bjelašnici, nekih osam kilometara od Lukomira. Ljudi su znali da su otišli po mladu u Šabiće i da će biti problema ako ih brzo ne spase. Ponijeli su debele deke i krenuli pred njih. U posljednji čas su ih spasili. Ta ledena kiša bila je baksuzna po Nuru. Sahranila je svih šestero djece. Pet još kad su bili mali, a kćerku kada je bila punoljetna. Dobila upalu pluća i umrla u bolnici u Mostaru. Tužna sudbina - priča Šefko Čomor.
Nura je danas sama. Prije više godina ostala je i bez muža. Sama mora donijeti i nacijepati drva, a godine pritisle.
- Pomognu komšije. Ali, svak' se danas pozabavio svojim poslom. Kada se samo sjetim svoga vakta i zemana. Onaj naš život bio je ljepši. Iako se sve radilo ručno. Nije bilo kamiona i automobila k'o danas. Lijepa su to bila vremena - ističe starica, koja se ne odvaja od narodne nošnje.
